Pratite nas

Razglednice

Život u Afganistanu iz ugla putoholičara Maria Kokoruša iz Visokog: Talibani su nježni, romantični i dobri u duši!

Published

on

Ako se zaputite u Afganistan, ponesite probiotik sa sobom. Ja jesam, pa opet, pokupio sam neki baš gadan stomačni virus koji me drži evo mjesec dana. Općenito, higijena im je na jako niskom nivou. Jedu svi zajedno iz jednog velikog tanjira, rukama, na podu.

Mario Kokoruš (35), porijeklom iz Visokog, inače doktor tehničkih nauka iz oblasti energetike, strastveni je putoholičar. Do sada je proputovao više od 80 zemalja, a iz jedne koja važi za opasniju, Afganistana, vratio se prije nekoliko dana. Prepun utisaka, za Auru je rado govorio o ovom uzbudljivom putu…

-Putovanje u Afganistan je došlo spontano. Ta opasna zemlja je bila već duže vrijeme na mojoj listi, te dolaskom talibana na tamošnju vlast i “koliko-toliko” mirniji način života, shvatio sam da je sada pravo vrijeme za ovo putovanje. Pripreme su trajale otprilike dva mjeseca, jer su mi bile potrebne vize. Na putovanje sam išao sa prijateljem Marinom Petrovićem. Letjeli smo iz Sarajeva za Abu Dhabi, a potom za Pakistan, a onda autobusom iz Pakistana u Afganistan.

-Povratne aviokarte za Kabul iz Abu Dhabija koštaju između 900 i 1000 eura, a mi smo pronašli povoljniju opciju. Prvo smo Wizzairom iz Sarajeva letjeli do Abu Dhabija za 65 eura, te onda za Islamabad i karta je koštala 270 eura. U Afganistan smo ušli preko zloglasnog pakistanog planinskog lanca Khyber Pass u kojem se nalazi granični prijelaz Torkham.

-Potom smo uzeli taksi za Kabul. Proveli smo ukupno deset dana tamo i posjetili gradove Bamyan, Mazar-e Scharif, Jalalabad i nacionalni park Band-e-Amir – prepričava Mario.

Za svo vrijeme provedeno u Afganistanu, njih dvojica su vidjeli tek nekoliko stranaca.

-Dvoje s turističkim vodičima i jedan par u Kabulu koji se svađao s taksistom. I nas dvojica. Ma, doslovno se život u Afganistanu ne može porediti niti sa jednom zemljom u kojoj sam do sada bio. Koliko god da sam se pripremao na putovanje, nisam znao šta me tamo čeka, dok nisam to vidio i osjetio. Odnos talibana prema strancima je u potpunosti drugačiji od onog kako je predstavljeno u medijima. Prema nama su bili ljubazni, gostoljubivi.

Na samom ulazu su nas uhapsili, jer je to regularna procedura ulaska u zemlju. Zadržali su nas par sati, ispitivali odakle smo, šta nas dovodi u njihovu zemlju. Potom su nam ponudili večeru i smještaj, te nam objasnili “pravila ponašanja”. Za većinu tih pravila sam čuo i ranije, ali ono što nisam mogao vjerovati dok nisam vidio, je način ophođenja prema ženama.

-Čim su preuzeli državu talibani su uveli mnoga ograničenja za žene. One nemaju nikakva prava. One izvan kuće moraju biti potpuno pokrivene. Ako ne pokriju lice i tijelo na javnim mjestima, tada bi njen otac ili najbliži muški rođak mogli biti odvedeni u zatvor ili otpušteni iz državne službe. Žene čak ne smiju ući u avion bez pratnje supruga ili bliskog muškog rođaka koji je prošao pubertet. I ulazak u javne parkove ograničen je spolnom pripadnošću. Tri su dana rezervisana za žene, četiri za muškarce. Međutim, prema dekretu, strogo se preporučuje da žene izlaze iz kuće samo kada je to neophodno. Neki su nam rekli da im je izlaz do 18:00 sati, mada sam ih viđao i poslije na tržnici. Dosta ljudi smatra da je dolaskom talibana na vlast sigurnije nego ranije, ali je ekonomska situacija lošija.

-Boje se šta će biti u budućnosti jer talibani nemaju znanje da vode državu i trenutno troše postojeće resurse. Jednom sam poklonio magnet-nije znao za šta služi. Veliki broj talibana ne zna engleski jezik. Imaju dosta zakona koje su donijeli dolaskom na vlast. Većinu tih zakona bih nazvao primitivizmom. No, čar svakog putovanja i jeste u upoznavanju načina života i običajima kulture u koju idem. Tako sam se prepustio uživanju u raznim jelima. U kuhinji glavno jelo uglavnom je u većini slučajeva biljka bamija koju ne pune mesom. Nažalost, iako opskrbljen probioticima, dobio sam stomačni virus. Iako je jelo ukusno i spremljeno dobro, uslovi u kojima jedete su nehigijenski i općenito higijena im je na jako niskom nivou. Jedu svi zajedno iz jednog velikog tanjira, rukama, na podu.

Unatoč tome, putovanje neću pamtiti po stomačnom virusu, već po izuzetno nevjerovatnoj energiji ljudi i načinu na koji žive. (Najportal)

Razglednice

Ruskinja Elena Šket u Banjaluci izrađuje zdrave slastice: Bijeli šećer nema nikakve nutritivne vrijednosti, samo prazne kalorije

Published

on

Sa sjevera Rusije u Bosnu i Hercegovinu, Elena je došla prije desetak godina. Ovdje je osnovala porodicu, ali i stekla novi hobi koji prerasta u ozbiljan biznis- pravljenje zdrave čokolade bez šećera.

Ruskinja Elena Šket se prije desetak godina doselila u Bosnu i Hercegovinu. Ova 38-godišnjakinja trenutno s porodicom živi u Banjaluci gdje je razvila slatki hobi – izradu slastica bez šećera. O hobiju koji zapravo polako prerasta u ozbiljan biznis, Elena je rado govorila za naš portal.

-Rođena sam u jako malom (po veličinima Rusije) gradu na sjeveru. Grad se zove Uhta. Sad živim u Banjaluci i baš mi se sviđa i grad i država i divni ljudi koje susrećem. Nakon godina života na sjeveru, ova klima mi baš prija! Planine, prelijepa priroda, otvoreni ljudi, sve ovo svaki dan čini moj život boljim – kaže nam Elena na čistom bosanskom jeziku.

Njeno ime sve više ljudi prepoznaje i veže za brend chocology, a o čemu je riječ, pročitajte u nastavku.

 Bez čokolade nisam mogla živjeti

-Sve je krenulo od mojih ličnih promjena 2016. kad sam više pažnje obratila na svoju ishranu, konzumiranje slatkiša koji su mi uvijek bili pri ruci, jer sam veliki slatkoljubac, a bez čokolade nisam mogla živjeti. Uvijek sam sa svakog putovanja donosila neku zanimljivu čokoladu kao i proizvode sa dodatnim šećerom koji nisu ni spadali u kategoriju poslastica ali su ga imali u svojem sastavu. Nisam imala baš mnogo vremena da se ozbiljno bavim slasticama jer je moj primarni posao bilo računovodstvo. No, tada sam u Rusiji probala čokoladu koja ne sadrži zaslađivače i zaljubila sam se! Bila je to čokolada od rogača. Iskreno, prije toga nisam ni znala što je rogač.Tako sam odjednom iz upotrebe izbacila sav bijeli šećer.

Nije mi bilo teško hraniti se zdravo jer volim voće, povrće i žitarice. Osjećala sam se energičnije i raspoloženije. Od tada su moji deserti bili voće i suho voće, no počela mi je nedostajati raznovrsnost slatkiša, stoga sam odlučila početi praviti kuglice od suhog voća, orašastih putera, kakaa, kao i sirove tortice. U to vrijeme, u Rusiji nije bilo razvijeno tržište zdravih slastica tako da mi je sinula ideja da pravim i prodajem kuglice jer su doista ukusne, hranjive i zdrave.

Upitali smo Elenu da nam svojim riječima kaže zašto su klasični slatkiši, industrijski na koje smo navikli – loši.

-Bijeli šećer nema nikakve nutritivne niti bilo koje druge vrijednosti. Prazne kalorije, visok glikemijski indeks, zbog kojeg mi jako brzo dobijamo “dozu” sreće, ali takođe brzo se traži nova “doza”. I tako upadamou začarani krug i stvara se ovisnost. Debljamo se, lažno se zasitimo. Osim toga svi znamo kako šećer utječe na zube, nervni sistem, pogotovo kod djece! I djeca sa takvim izborom slatkiša u prodavnicama, nažalost, jako rano dobiju različite alergije i bolesti, a koje su vezane ne samo za šećer, nego i za ostale štetne sastojke industrijskih poslastica.

 Prštim od energije

O benefitima izbjegavanja industrijskog šećera, a koje je osjetila na svojoj koži, Elena kaže da se nikad nije osjećala bolje.

-Od kako ne jedem te kupovne slastice, i te kako sam osjetila poboljšanja razna. Prije sam se često osjećala umorno, neraspoloženo, nenaspavano, letargično. I stalno sam bila u potrazi za novim slatkišem. A kad sam odustala od šećera, nisam mogla vjerovati koliko imam energije! Koža mi je takođe postala mnogo ljepša i čišća!

Elena je još za vrijeme života u Rusiji završila kurs vegan čokolaterije i kako naglašava, doslovno zaronila u svijet čokolade. Dio svog oduševljenja je i nama prenijela.

-Prošla sam kurs vegan čokolaterije u Rusije, ali ne smatram da sam završila, jer učim svaki dan u praksi, kroz razmjenu iskustvom sa kolegama i nastavnicom Marinom Osadčenko (osnivačem škole vegan čokolade). Ja sam bukvalno uronila u svijet čokolade. Najzanimljivije je bilo saznati o kakao plodovima (zrnu): da se razlikuje po regijama uzgajanja, da ukus čokolade jako zavisi od tih regija. Da postoje vrhunske aromatične vrste kakao zrna, koja ja i koristim u svojoj proizvodnji. I još mnogo, mnogo toga!

Elenina trenutna proizvodnja odvija se u njenoj kuhinji, ali…

-Na putu sam prema preduzetništvu i nadam se da ću uskoro imati malu proizvodnju sa zvaničnim biznisom, da bih mogla širiti bezštetne poslastice u prodavnice i kafe slastičarne koje podržavaju zdravi način života!

Više o Eleninom slatkom i zdravom biznisu možete saznati na njenom Instagram profilu chocology.ba.

 Zašto su neke čokolade jeftinije od drugih?

Kakao maslac. Često se zamjenjuje različitim jeftinim biljnim ili mliječnim mastima. Hidrogenizirane masti smanjuju cijenu čokolade ali i oduzimaju njen ukus i kvalitetu.

Zaslađivači. Dodavanje prirodnih sirupa, meda, nerafiniranih šećera uvijek je skuplje nego stavljanje bijelog šećera koji često u deklaracijama stoji na prvom mjestu. To znači da je od njega u većem dijelu sastavljena industrijska čokolada čime se maskira okus jeftinih sastojaka i pogoršava kvalitetu.

Kakao prah. Čokolade na policama prodavnica uglavnom sadrže jeftiniji kakao prah s nižim intenzitetom okusa i takve čokolade nemaju puninu arome dok ih konzumirate, za razliku od aromatične kakao paste koja se koristi u visokokvalitetnim čokoladama kakve su Chocology čokolade.

Arome. Da bi industrijska čokolada imala intenzivniji miris i okus, proizvođači često dodaju vještačke arome.

Topinzi i punjenja. Kraft čokolade sadrže kvalitetno liofilizovano voće, orašaste plodove, prirodne boje i mirise voća i začina koji se mogu dodavati i kombinirati po želji klijenta, dok masovne čokolade naravno nemaju takve opcije.

( E. K./Najportal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending