Pratite nas

Sudbine

Život traje koliko vožnja od Minhena do Bosne: SVIJET JE TAMO GDJE SU MAJKA I BABO, ALI KASNO TO SHVATIMO!

Published

on

Pročitajte dirljivu priču o sudbini jednog Bosanca, koji je u potrazi za boljim životom, stigao do Njemačke, dobio posao, formirao porodicu, a njegovi roditelji su kopnili u Bosni, čekajući svoj očinji vid na kućnom pragu bar jednom godišnje da se pojavi.

Kad je rahmetli babo pravio kuću, imao je i kome i čemu da je pravi, samo nije imao čime i od čega, pa je pravio od teška rada i poštena života.
Nije u toj kući nikada ničeg bilo u izobilju, osim poštovanja i ljubavi, osim lijepe riječi i dugih večernih razgovora uz kafu.

Babo nikad auta nije provozao i nikad bosanske granice nije prešao. Sve što je za života stekao, sasuo je u to zemljište, u temelje, zidove i crijep na drvenim rogovima.

Kao, dijete rođen sam u ratu, zjenica majčina oka, vazda je bio u fokusu njihova postojanja.

Svoje su živote dobri roditelji podredili ideji da sinu jedincu nikad ništa ne zafali, kada već oni nisu mogli ni od čeg drugog do od svojih šaka i obraza, život da sagrade.

Sin je po završetku studija odabrao put Minhena. Sitni mu bosanski gradovi nisu ponudili ništa osim ucjena, mizernih plata i prijedloga da prodajom obraza probije svoj put i dođe do kakva-takva života, a takav put mu nije dozvoljavao odgoj i velike riječi njegovog babe.

Sina su sa željezničke stanice ispratili majka i drugovi, a babo mu ostao u četiri zida, ne mogavši da mu kaže ništa drugo do „sa srećom sinko“, kad ga je ispraćao sa drvenih kućnih vrata.

Godina i godina kasnije, babo kalemi trešnju u avliji i kreči bijelim krečom njeno uzdebljalo stablo.

Godina i godina kasnije, njegov babo, svaki put kad pogleda put nebesa, samom sebi prozbori jednu veliku istinu u njedra, klimne glavom k'o da se sam sa sobom slaže, pa opet pogled obori u travu i bosansku plodnu zemlju, pa radom zatura teške i sumorne misli dok ne mine dan.

Godina i godina kasnije, zdravlje babe slabi i popušta, a sa zdravljem i snaga da voćnjak obrađuje i sređuje dvorište.

Godina i godina kasnije, u dvorište se na debelim kotačima parkira skupocjen auto i iz njega, u lijepoj odjeći i vedra, bezbrižna lica, izlazi čovjek u kojeg je ponikao.
Sa babinim poštenjem i majčinom ljepotom, sa bosanskim odgojem i svjetskom radnom etikom, donosi u svoje dvorište čitav jedan drugi život, nepoznat njegovom ocu i majci njegovoj.

Svoga babu zatiče bolesnog a svoju majku staru i oronulu. Svoj dom zatiče čist i uređen a babin voćnjak gust i rodan k'o što nijedan bjelosvjetski nije.
Godina i godina kasnije, njegovo dijete bosanskoga imena, ne umije na bosanskom da izgovori trešnja pa pita babu kako se to kod njih u Bosni kaže.

Godina i godina kasnije, njegovog babe malo ko ima da se sjeti – jedino trešnja, bezimena i nijema, od teška rada i poštena obraza slatka k'o što nijedna trešnja nigdje na svijetu slatka nije, ostaje kao živi spomenik jedine prave lekcije ovoga života.

Svijet je tamo gdje su majka i babo, a život traje tek toliko koliko vožnja od Minhena do Bugojna. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending