I tako, preseli naš Elmir: Priča o sinu jedincu, saburu roditelja i džematu koji ga neće zaboraviti
Elmir Hoždić, je sin jedinac Šefika i Muhareme, prve generacije gastarbajtera. Sudbina te djece je bila, rode se u Njemačkoj, odhrane ih dedo i nana u Bosni, do polaska u školu, jer roditelji moraju da rade, i onda školskog uzrasta za Njemačku.
A, ovu životnu priču rahmetlije Emira Hodžića pričao je i ispisao je jedan od onih Bošnjaka, Bosanaca koji su također život proveli i još uvijek provodi u dijaspori, tačnije u Njemačkoj, a to je Šefket Zukić.
I tako, preseli “naš” Elmir
A tako sam se radovao Bajramu… Maksuz sa svojom Halidom došao sam na izvore nekadašnjih bajramskih radosti — obišao Blagajske i Prijedorske zarasle staze, u mom Velinu Selu sve mahale i mezarluke. Oživio sam davno zaboravljeno. Na sofama Begove džamije pustio sam duši na volju… Bajram-namaz, mubareklejsanje u Medresi, na Baščaršiji cvijeće Halidi uzeo… I uz prvi fildžan kahve počeo čitati bajramske poruke.
Hotonj je odzvanjao sevdalinkom:
„Nek mirišu avlije, nek se svako raduje, širom Bosne ponosne, nek se pjeva – Bajram je!“
Neko je pustio pjesmu “do daske” i otvorio prozore. Zovem Bekira da mu mubareklejsem Bajram. Umjesto njegovog uobičajenog: “Selam, kućo stara!”, dočeka me prigušeni plač. Presječe me. Uspio sam samo upitati:
– Šta je, bolan, šta se desilo?
– Umro Elmir – izusti kroz jecaje.
– Kakav bolan Elmir, šta pričaš?
– Jest, Boga mi… Upravo sam završio razgovor s Elmirom i Denisom. Odoše oni iz Wiesbadena u Groß-Gerau.
Zovem Elmiru. Kroz suze mi reče:
Još se čuje sevdalinka
– Da, moj Ševkete… umro je moj Elmir.
A bajramska radost i dalje se razlijeva Hotonjom… još se čuje sevdalinka:
„Nek se pjeva – Bajram je!“
O Allahu, daj mi snage – sada trebam nazvati Šefika i Muharemu. I umjesto bajramskog mubareklejsanja, izgovoriti im ta’ziju za sina jedinca.
Uzdahnuo sam duboko… i pozvao.
Šefik se javi… Ne znam jesam li uspio išta reći, jer mi i dalje u ušima odzvanja njegova tiho izgovorena rečenica:
– Allah je tako odredio…
A zatim prigušeni jecaji, pa glas Muhareme u pozadini, nerazumljiv ali bolno prisutan…
– O Allahu, podari im snage i sabura – prošaptao sam nakon prekida poziva.
Pogledao sam u Halidu i poluglasno dodao:
– I sačuvaj nas ovakvih iskušenja…
‘Žestoki’ momak
Almu, Aminu, Tarika i Bešira nisam imao snage nazvati. Ostavio sam to za povratak u Groß-Gerau.
I tako, preseli naš Elmir.
Koliko god bili svjesni neizbježnosti tog trenutka, koliko god ponavljali:
„Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo“, opet nas iznenadi… Sa životne čeke zaskoči i potrese do temelja.
A Elmir nas je baš potresao.
Sve bajramske poruke iz našeg džemata u Mainzu bile su protkane njegovim preseljenjem.
Elmira znam još od osnivanja džemata u Mainzu – u vrijeme našeg stradanja, buđenja, prkosa i nadanja. Bio je jedan od naših „žestokih“ momaka. Islam je živio punim plućima. Nije se nikoga bojao, niti ikome pravdao. Hrabro i prkosno kročio je kroz život.
Ali, ispod te korpulentne, istrenirane vanjštine – krila se dobra, skromna bosansko-kobaška duša. Duša koja je stalno trčala da nekome pomogne, često zaboravljajući i na sebe i na svoje najbliže oko sebe.
Čitajući oproštajne poruke na Facebooku, još jednom se potvrđuje – tek kada nekoga izgubimo, postanemo svjesni koliki su „mali“ veliki ljudi među nama.
Hairli preseljenje
Dragi naš Elmire, hajde, neka ti je hairli preseljenje!
Baš si nas, onako svojstveno tebi – „razbucao“. Da se malo našalim, kao u vrijeme naših nezaboravnih fudbalskih okršaja – iznenada, kao da si uletio klizećim startom, onako kako si ti to znao.
Molim Allaha da ti podari najljepše mjesto u Džennetu.
Doći ću… vraćam se iz Sarajeva da te ispratim ispred naše džamije u Mainzu.
Dženaza i ispraćaj iz Mainza
Ovakvu dženazu Mainz nije zapamtio.
I tako, ispratismo našeg Elmira u njegov Bosanski Kobaš. Bošnjaci iz svih okolnih džemata – Wiesbadena, Frankfurta, Darmstadta, Mannheima – kao i brojni Turci, Arapi i Pakistanci, došli su da upute posljednji selam i, uz dovu, isprate – sada to jasno vidimo – jednog od najvećih i najboljih među nama. Jednog od „malih“, tako smo mislili do sada, a ono bas gromada od insana.
Ovo Mainz nije zapamtio – najveći skup u našem džematu nakon otvaranja džamije i Bajrama.
U veoma emotivnim govorima, imam Halil ef. Makić, Elmirov prvi imam Bekir ef. Šuško i glavni imam Medžlisa Hessen Fahrudin ef. Džinić, izrekli su sve ono čemu smo svi mi godinama svjedočili – Elmirovu žurbu i trku da čini dobro i pomaže onima kojima je pomoć potrebna.
Elmir je živio islam punom snagom – jako, hrabro… Bio je član u nekoliko naših, turskih i arapskih džemata. Nema džamije kraj koje je prošao, a da nije svratio i u njoj obavio namaz.
Do Bosanskog Kobaša su ga pratili njegova Alma-hanuma, sinovi Tarik i Bešir, kćerka Amina, zet Ali, unuka , sestra Elmira, zet Denis, te sestrići Melvin i Edin.
A u Kobašu su ga dočekali babo Šefik i majka Muharema, da ga, uz roditeljsku hair-dovu, isprate na konačni povratak svome Gospodaru.
Dženaza u Bosanskom Kobašu.
Eh, eto i to obavismo – našeg Elmira predadosmo zemlji kobaškoj.
Sinoć iz Mainza, džematska delegacija, na čelu s Halil ef. Makićem, te Nusretom Fakovićem, Bidom Makićem, Ademom Kuljankićem, Nedzadom Kamberovicem, Almirom Palićem i Ševketom Zukićem, krenula je put Bosanskog Kobasa. U jutarnjim satima, kada smo stigli, Kobas je blistao na suncu, u ljepoti se nadmećući sa Savom.
Snaga i sabur
U Kobašu nam se pridruzi i Munever Kursumović sa Alma-hanumom. U avliji nas dočekaše Elmirov babo Šefik i majka Muharema. O Allahu, kakvom si snagom i saburom obasuo ovo dvoje insana – hvala Ti na tome. Oni nas tješe i umiruju.
Tu je i Elmirova Alma-hanuma, sinovi Tarik i Bešir, kćerka Amina i zet Ali, sestra Elmira sa svojim Denisom i sinovima Melvinom i Edinom. Sjena neke ponosne tuge titra na njihovim licima, ali drže se dostojanstveno i hrabro.
Pristižu prijatelji sa svih strana… stiže i Bekir ef. iz Sarajeva sa sinovima Farisom i Selmanom.
Evo i Senada Bratića. “Morao sam doći. Ovi ljudi zaslužuju naše divljenje,” reče, uz selam i stisak ruke.
Elmirov sin Tarik drhtavim glasom uči džumanski ezan. Hutbu drži Halil ef. Naravno, i hutba je protkana neizbježnom Allahovom odredbom i smrću, te poukama koje možemo izvući iz Elmirovog preseljenja i svega što smo zajedno proživjeli – naročito u ovoj poslednjoj hevti. Džuma-namaz predvodio nam je imam bosansko-kobaški, Senad ef. Karić.
Iz mejithane dženazu iznose sinovi Tarik i Bešir, te sestrići Melvin i Edin. Na vratima tabut prihvata babo Šefik – s ruke na ruku, do kamenog mejtaša. Dženazu-namaz predvodi Bekir ef. Šuško, uz potresne oproštajne riječi i traženje halala. “Halalosum!” – zahori se iz stotinu grla. Bosanski Kobaš zaječa, a Motajica zadrhta.
U kabur ga spuštaju sinovi Tarik i Bešir, te zetovi Denis i Ali. Tarik poreda tahte. Podmukli i tupi zvuk zemlje, koja nemilosrdno poče da ljubomorno prekriva tahte, odzvanjao je kobaškim mezarlucima. Nastade tišina i muk.
I to je to. Tu se dunjalučka priča završava… našeg Elmira predadosmo zemlji kobaškoj, po kojoj je načinio prve dunjalučke korake.
Svuda prođi – svojoj „zemlji“ dođi. Džemat se raziđe. Stojim, zagledan u bašluk… uputih posljednji selam i izgovorih riječi:
“Allahimanet, dragi naš Elmire.”
Bacih pogled na Melvina, zagledanog u dajdžin mezar, i uplakanog Nedžada, dok uzima grumen zemlje s mezara svog druga.
Vraćamo se kući, u Mainz. Već smo prošli Zagreb. Nusko vozi, a ostali – svako u svojim mislima.
Sutra – život ide dalje.
Bato Šišić
