Zenica tuguje, nakon što je u mjestu Blatuša nakon pogibije zaštitnog znaka ovog grada – legendarne Hazbe Kosić, iza koje je ostala kćerka Nura.
Do nesreće je došlo na pružnom prelazu. Lokomotiva Željeznica FBiH udarila je pješakinju Hazbu Kosić (1936. godište) iz Zenice koja je smrtno stradala.
Priča o Hazbi i Nuri je, zapravo, priča o majci i kćerci koje su odveć poznate u zeničkoj čaršiji kao ponos kćerke prema majci, a potom i majke prema kćerki. Čitav su život zajedno, čitav život kćerka staru majku za ruku vodi, nije li to više od poštenja prema majci? Poznavala ih je čitava Zenica. Rahmetli Hazba i Nura itekako su simbol Zenice, mnogi su ih nazivali i “zeničke legende”, koje će pamtiti brojne generacije građana. Nema osobe u Zenici koja ne zna ili ne pamti ova dva lica sa zeničkih ulica.
Njih dvije, Hazba i Nura ponekada sjede ispod lipa na šetalištu. Malo sam razgovarao s njima. Imaju veliki problem. Uzet im je stan, koji je rahmetli Sakib (Hazbin muž) zaradio i dobio od rudnika Zenica. Na sudu su. Pokušavaju vratiti svoj stan – napisao je svojevremeno Mirsad Đulbić.
“Ugledah na fejzbuku fotografiju nasmijane Hazbe i njen mi osmjeh razbi staklo na prozoru sjećanja, a misli poletiše napolje, ne želeći da ostanu u meni… Pa ću ih evo podijeliti s vama.
Nema tog Zeničana koji ne zna ili ne pamti ova dva lica sa zeničkih ulica. Sredinom osamdesetih, mi klinci iz Nove Zenice, već smo završili ”Osnovnu Mahalsku školu” i nastavili usavršavanje na ”Fakultetu zeniĆkih ulica”.
Niko u gradu nije ostajao ravnodušan na prizor u kojem, velika djevojka, s obaveznim cvijetom u kosi i drugim u ruci, šeta s mamom držeći je pod ruku.
Nikada se nije saznalo čija je originalna ideja, ali se uvijek među rajom našao neki odvažni gelipter koji bi dobacio:
”Nuro, ho’š se udat za mene?” ili ”Hazbo, daj mi Nuru da se ženim?” Na što bi Hazba odgovarala:
”Nura će se udat’ za doktora, il’ se neće ni udat’!”
Nije to bilo nikakvo podrugivanje, već jednostavno sastavni dio ceremonije koja nas je obostrano uveseljavala. Ma koliko se Hazba trudila da zadrži namrgođeni zaštitnički lik majke, sjaj u ocima je odavao njeno zadovoljstvo, tim našim pokušajima da ”iskamčimo ruku njene kćerke”.
Kažu da se Nura ni dan danas nije udala. Da li je u pitanju ljubav prema majci… da bude uz nju dok god je živa… ili još uvijek nije naišao pravi doktor? Sada više i nije bitno, bitan je osmijeh na njihovom licu – napisao je on.
I uistinu, očigledno je samo ljubav prema majci, da bude uz nju dok god je živa, jedno od najrealnijih objašnjena zašto se nije udala i do posljednjeg dana života bila uz njenu majku koja je stradala u 87. godini života.
A pratila je Hazba svoju Nuru i čuvala od zlonamjernih pogleda kao školjka skupocjeni biser.
Na zenićkim ulicama su se pojavljivale nekako s proljeća (što bi Žera rekao) i Nura bi nosila po dvije ruže – jednu u ruci a drugu u kosi. Uvijek je bila napadno našminkana, okićena tonom najjeftinije bižuterije, vjerovatno da bi odavala utisak starije djevojke. Prolazile bi one tako satima i ne bi otišle kući dok ne bi udovoljile svom nekakvom latentnom mazohizmu, tj.dok gradski momci ne bi počeli dobacivati ono famozno: „Nuro, udaj se za mene…“
O njima nikad nisam čuo neke podrobnije informacije ali sam sticajem okolnosti upoznao i Hazbinog muža, tj. Nurinog oca koji se zvao Sakib i radio je na Rudniku. Bio je to izrazito nizak čovjek koji po mojoj procjeni nije mogao imati više od 45 kila a koji je pušio tri kutije cigareta na dan. Na Rudniku su pričali da ga žena tuče i da je on uvijek spreman da zamijeni nekog na poslu jer mu se ne ide kući na maltretiranja. (Naj portal)
