Pratite nas

Sudbine

Zeničke legende: NEMA VIŠE HAZBE KOSIĆ KOJA JE ŽELJELA SVOJU NURU DA UDA ZA DOKTORA ILI…

Published

on

Zenica tuguje, nakon što je u mjestu Blatuša nakon pogibije zaštitnog znaka ovog grada – legendarne Hazbe Kosić, iza koje je ostala kćerka Nura.

Do nesreće je došlo na pružnom prelazu. Lokomotiva Željeznica FBiH udarila je pješakinju Hazbu Kosić (1936. godište) iz Zenice koja je smrtno stradala.

Priča o Hazbi i Nuri je, zapravo, priča o majci i kćerci koje su odveć poznate u zeničkoj čaršiji kao ponos kćerke prema majci, a potom i majke prema kćerki. Čitav su život zajedno, čitav život kćerka staru majku za ruku vodi, nije li to više od poštenja prema majci? Poznavala ih je čitava Zenica. Rahmetli Hazba i Nura itekako su simbol Zenice, mnogi su ih nazivali i “zeničke legende”, koje će pamtiti brojne generacije građana. Nema osobe u Zenici koja ne zna ili ne pamti ova dva lica sa zeničkih ulica.

Njih dvije, Hazba i Nura ponekada sjede ispod lipa na šetalištu. Malo sam razgovarao s njima. Imaju veliki problem. Uzet im je stan, koji je rahmetli Sakib (Hazbin muž) zaradio i dobio od rudnika Zenica. Na sudu su. Pokušavaju vratiti svoj stan – napisao je svojevremeno Mirsad Đulbić.

“Ugledah na fejzbuku fotografiju nasmijane Hazbe i njen mi osmjeh razbi staklo na prozoru sjećanja, a misli poletiše napolje, ne želeći da ostanu u meni… Pa ću ih evo podijeliti s vama.

Nema tog Zeničana koji ne zna ili ne pamti ova dva lica sa zeničkih ulica. Sredinom osamdesetih, mi klinci iz Nove Zenice, već smo završili ”Osnovnu Mahalsku školu” i nastavili usavršavanje na ”Fakultetu zeniĆkih ulica”.

Niko u gradu nije ostajao ravnodušan na prizor u kojem, velika djevojka, s obaveznim cvijetom u kosi i drugim u ruci, šeta s mamom držeći je pod ruku.

Nikada se nije saznalo čija je originalna ideja, ali se uvijek među rajom našao neki odvažni gelipter koji bi dobacio:

”Nuro, ho’š se udat za mene?” ili ”Hazbo, daj mi Nuru da se ženim?” Na što bi Hazba odgovarala:
”Nura će se udat’ za doktora, il’ se neće ni udat’!”

Nije to bilo nikakvo podrugivanje, već jednostavno sastavni dio ceremonije koja nas je obostrano uveseljavala. Ma koliko se Hazba trudila da zadrži namrgođeni zaštitnički lik majke, sjaj u ocima je odavao njeno zadovoljstvo, tim našim pokušajima da ”iskamčimo ruku njene kćerke”.

Kažu da se Nura ni dan danas nije udala. Da li je u pitanju ljubav prema majci… da bude uz nju dok god je živa… ili još uvijek nije naišao pravi doktor? Sada više i nije bitno, bitan je osmijeh na njihovom licu – napisao je on.

I uistinu, očigledno je samo ljubav prema majci, da bude uz nju dok god je živa, jedno od najrealnijih objašnjena zašto se nije udala i do posljednjeg dana života bila uz njenu majku koja je stradala u 87. godini života.

A pratila je Hazba svoju Nuru i čuvala od zlonamjernih pogleda kao školjka skupocjeni biser.

Na zenićkim ulicama su se pojavljivale nekako s proljeća (što bi Žera rekao) i Nura bi nosila po dvije ruže – jednu u ruci a drugu u kosi. Uvijek je bila napadno našminkana, okićena tonom najjeftinije bižuterije, vjerovatno da bi odavala utisak starije djevojke. Prolazile bi one tako satima i ne bi otišle kući dok ne bi udovoljile svom nekakvom latentnom mazohizmu, tj.dok gradski momci ne bi počeli dobacivati ono famozno: „Nuro, udaj se za mene…“

O njima nikad nisam čuo neke podrobnije informacije ali sam sticajem okolnosti upoznao i Hazbinog muža, tj. Nurinog oca koji se zvao Sakib i radio je na Rudniku. Bio je to izrazito nizak čovjek koji po mojoj procjeni nije mogao imati više od 45 kila a koji je pušio tri kutije cigareta na dan. Na Rudniku su pričali da ga žena tuče i da je on uvijek spreman da zamijeni nekog na poslu jer mu se ne ide kući na maltretiranja. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending