Željko Samardžić je dijete Mostara, ali je sa 37 godina, zbog rata 1992., morao napustiti obale Neretve. Život je nastavio u Beogradu.
Jedno vrijeme je sa porodicom bio izbjeglica, da bi ga 1995. godine, kako kaže, ogrijalo sunce. Kako nije imao novca, a u šou biznisu niko nije gledao da je on izbjeglica i beskućnik, mogao je “mačku o rep objestiti” to što je dobar pjevač.
“Da mi je neko tada ponudio garsonjeru i rekao: “Cijeli život ćeš pjevati za mene”, pristao bih. Tako sam se osjećao.
Nisam se nadao da u tom užasu postoje i dobri ljudi koji su spremni da mi pomognu, kao što su moj pokojni prijatelj Mario Suban i njegov brat Đorđe. Oni su izdvojili tadašnjih 30.000 maraka za moj album prvjenac “Sudbina”.
Sjećam se, vozio sam se trolom, nosio tolike pare u kesi i razmišljao da li da uzmem malo novca, jer kod kuće nisam imao ni dinara. Odustao sam od toga i odnio Marini i Futi sav novac – priča muzičar i dodaje da je tada nastala numera koja je obilježila njegovu karijeru i vinula ga u zvijezde – sjeća se tih vremena Željko.
Bilo je to 1995. godine, kada će se desiti još jedna neobična igra sudbine, a vezana je za hit “Sipajte mi još jedan viski”, koja će ostati njegova “lična karta”..
“Ta pjesma nije stala na album, pa sam s njom nastupio na budvanskom festivalu. Bio sam na ivici egzistencije, ali u životu mora da se rizikuje, život je maskenbal i kockanje. Za tu numeru sam 1995. godine dobio nagradu za najbolju interpretaciju u Budvi i to je bio veoma značajan momenat za moju karijeru. Mogu da kažem da je ta godina za mene bila presudna – kaže legendarni Mostarac. (Naj portal)
https://www.youtube.com/watch?v=pur5bFdWmlw&ab_channel=%C5%BDeljkoSamard%C5%BEi%C4%87
