U našem odnosu koji je bio uzvišeniji od sestrinskog, nije bilo mjesta ljubomori. Obje smo završile fakultete, zaposlile se… Trebala sam joj biti kuma, ali zbog nenadane majčine bolesti i smrti, nisam mogla prisustvovati njenom svadbenom veselju. Njen brak je propao nakon dvogodišnjeg zajedničkog života, a ja sam i daljhe čekala svoga princa. I kada sam ga dočekala, ona nije birala sredstva da ga prigrabi za sebe

Čekala sam da se Ivana raspusti pa da krenemo u moj rodni kraj. Zlatko, moj suprug, naša petnaestogodišnja kćer Ivana i ja živjele smo u Beogradu, ali i pored komfora i dobro plaćenog posla izgleda da se ni nakon petnaest godina nisam navikla na metropolu. Naravno, da je sve funkcionisalo kako treba, tamo su živjeli svi naši prijatelji, kćerka uspješno završavala školu… Ipak, svake godine, baš nekako u vrijeme kad se bližio kraj školske godine i kad je Ivana završavala još jedan razred, nostalgija je postajala sve veća. Istina, bilo mi je žao što nemam braću i sestre ili makar staru majku da me dočeka na pragu, ali tamo je bio moj rodni dom, ogromno dvorište koje se nije moglo porediti sa sivom, betonskom terasom našeg stana u Beogradu i mirne ulice zašuškane lipama. Ne znam da li je to pravilo ili su u pitanju uspomene i osjećanja, ali izgleda da je svakom čovjeku njegov rodni kraj najljepše mjesto na kugli zemaljskoj.

Zlatko je obavljao veoma odgovoran posao, tako da smo Ivana i ja uvijek odlazile same. On bi nam se pridružio tek nakon desetak dana i odatle bismo svi zajedno otputovali na more ili na planinu. Tako smo punili baterije za život u metropoli. Sjedila sam u dnevnoj sobi ogromne kuće u kojoj sam odrastala i gledala fotografije koje su već počele da žute. Suze su se kotrljale jedna za drugom, pokušala sam da ih obrišem kad sam čula ulazna vrata. Ali, izgleda, da nisam uspjela.

“Oh, kako mi je prijala šetnja – rekla je Ivana, a potom mi je prišla i zagledala se u moje oči.

“Mama zašto plačeš ?

” Ništa, onako.

“Opet si se sjetila mladosti – bacila je pogled na fotografije. Da li si ikada saznala gdje je nestala tvoja najbolja drugarica?

“Ne, nisam saznala. Ali, mislim da mi nije ni stalo da saznam – rekla sam odsutno.

“Ali zašto? – Ivana je bila uporna.

“Zato što je prijateljstvo pravo ako je duboko, ali prije svega bezuslovno. Lako je igrati se žmire, preskakati lastiku i praviti ludorije. Ali, kad dođe vrijeme odrastanja, zrelosti i spoznaje stvari koje su nam nekada bile smiješne, tada mila moja, slušaj samo svoje srce, jer te jedino ono neće prevariti.

“Pretpostavljam da se radi o nekom mladiću. Voljele ste istog, zar ne?

“Da, voljele smo istog – iako sam znala da ću Ivani jednom ispričati istinu, nekako sam uvijek osjećala nelagodu zato što je to bila priča o njenom ocu, i onda sam rekla:

“Znaš, ljubav i prijateljstvo se obično nadovezuju i prožimaju i tako stvaraju fluid koji povezuje ljude. Ipak, postoje trnuci kad ta dva osjećanja postanu žestoki neprijatelji i kad jedno uništi drugo. Naravno, pobjeđuje ono što je jače i iskrenije – obrisala sam suzu koja se zadržala u krajičku oka i pomilovala kćer.

Bilo mi je na vrh jezika da izustim: “Da nije bilo tako, ti se nikada ne bi rodila”. Ipak, ostavila sam tu priču za neku drugu priliku. Te večeri trebalo je da izađemo u šetnju, a ja nisam željela da me ponesu emocije, pa da isplačem more suza.

“Idi, dušo, odmori se. Lezi u moj djevojački krevet i sanjaj slatke snove – nasmješila sam se iskreno i pomalo sjetno.

Ivana je bez riječi ustala i zatvorila vrata za sobom, a ja sam duboko udahnula i sklopila oči.

U svemu smo zajedno

Odrasla sam bez oca, ali nikada nisam osjetila nedostatak njegove ljubavi. Nisam ni mogla kada ga nisam vidjela, jer je napustio majku mjesec dana prije nego što sam ja ugledala svijet. Mama se nije udala po drugi put, voljela me je više od svega na svijetu. A kako sam odrasla kraj nje i njenih roditelja koji su me takođe beskrajno voljeli, nisam patila od kompleksa i nisam vjerovala kako su druga djeca sretnija od mene. Moji baka i deka napustili su ovaj svijet dok sam ja bila u pubertetu. Umrli su u razmaku od samo tri mjeseca, a moja mama, iako skrhana bolom, kazala je: “To je zato jer su se mnogo voljeli”.

Tako smo ostale same u ogromnoj kući, možda jednoj od najljepših u kraju, a mama je ko zna odakle crpila snagu da održi harmoniju u kući, kako bi mi olakšala period kada djevojčica postaje djevojka.

Tanju sam znala još iz vrtića. Bile smo nerazdvojne od treće do tridesete godine, i mada se završilo tužno i ružno, ipak je to mnogo godina da bi se tek tako zaboravilo. Živjela je u komšiluku i djelilo nas je svega nekoliko kuća, pa smo tako po čitav dan provodile zajedno. Kad smo krenule u školu, sjedile smo u istoj klupi, zajedno preležale boginje i krale trešnje iz tuđih dvorišta. Same smo uredile jedan kutak na tavanu moje kuće. Tu smo se krile od bijesnih komšija, koji nisu imali razumijevanja za naše dječije nestašluke, tu smo sjedile šćućurene jedna kraj druge, kad bi udario pljusak i munje proparale nebo, tu smo mogle da ostavimo neviđeni nered rasturenih igračaka i izrezanih sličica, a da nam niko ne prigovori. I tu smo, u sedmom razredu osnovne škole, po prvi put otkrile jedna drugoj u koga smo zaljubljene. Bile smo nerazdvojne i tokom svih godina gimnazije, a potom smo obje upisale ekonomiju, godinama djelile sobu, i dobro i zlo, i vratile se kući kao odrasle djevojke.

Obje s fakultetskim diplomama. Sve te zajedničke godine učvrstile su naše prijateljstvo, s tom razlikom što svako doba nosi sa sobom neminovne promjene. Kada smo krenule u gimnaziju, pokupile smo igračke u veliku kutiju i ostavile ih na tavanu da sakupljaju prašinu, a kada smo postale studentice bilo nam je važno da izgledamo lijepo i tako privučemo pažnju što većeg broja naših kolega. Naravno, učenje je bilo na prvom mjestu jer nismo željele da iznevjerimo one koji su finansirali naše školovanje, ali mladost je tražila svoje. Ja sam izgubila nevinost krajem prve, a Tanja tokom druge godine fakulteta. Obje smo bile smrtno zaljubljene. Nažalost, naše veze nisu uspjele i mislim da su to bili najteži trenuci našeg odrastanja. Srećom, nije nam se dogodilo u isto vrijeme, tako da smo mogle da tješimo i “čupamo” jedna drugu.

Bile smo kao sestre

U našem odnosu koji je bio uzvišeniji od sestrinskog, nije bilo mjesta ljubomori. Iako potpuno različite, bile smo veoma lijepe, nikada nismo pravile paralelu koja je dobila bolju, a koja lošiju ocjenu ili koja ima više novca. Ako je i bilo nekih kritika, a bilo ih je, to je bilo iz najboljih namjera. Obje smo znale da je tako i zato smo ljubomorno čuvale ono što smo godinama gradile i bile smo ponosne jedna na drugu. Naše prijateljstvo je svima služilo za primjer. Po povratku iz velikog grada u kome smo završile studije, došlo je do velikih promjena u našim životima. Tada smo obje shvatile da su oni bezbrižni dani ostali iza nas.

“Zašto si toliko smršala? – upitala sam svoju majku.

“Neke žene se nakon klimaksa ugoje, a neke smršaju. A i nije mi bilo do kuhanja i miješanja. Kada čovjek živi sam, sve je drugačije, ali sada si se vratila, a to znači da neću izlaziti iz kuhinje – nasmješila se i spustila svoju ruku na moj obraz.

“Vidjet ćemo – rekla sam tiho, iskreno se nadajući da je to u pitanju.

Za to vrijeme Tanja je preživljavala trenutke najveće sreće i ljubavi. Bilo mi je drago, njena sreća bila je toliko zarazna da sam i ja lebdila, i uopće se nisam začudila kada me je pitala da li želim da joj budem kuma.

“Kuma? Da, naravno! A kada će biti svadba?

“Kada grane proljeće. Sačekat ćemo da prođe zima, važno je da je ovo na svom mjestu – pokazala mi je svoju šaku sa koje je blistao presten neobičnog oblika i ljepota.

“Vjerenički? – poskočih od sreće.

“Da, Danka, vjerenički. Ne mogu da zamislim sebe kao ženu i majku – Tanja je slegla ramenima i napravila izraz djevojčice.

“O, ludice, tako sam sretna zbog tebe!- objesila sam joj se oko vrata i kradom obrisala suzu koja mi je skliznula niz obraz. Jeste bila radosnica. Ipak, imala sam osjećaj kao da mi neko krade voljeno biće i nije mi bilo svejedno. Ali nisam se dugo radovala skoroj udaji najbolje prijateljice.

Umjesto da živne, moja mama je sve više ličila na sjenku. Kada su urađene sve analize i kada je doktor potvrdio moje sumnje da je u pitanju najgore, mislila sam da ću presvisnuti od tuge. Tanja je plakala kao kiša, i onda, kada nam se ukazala prilika da obje konkurišemo za isti posao, ona je kazala

“Odustajem.

“Zašto? Da nisi u drugom stanju? – upitah.

“Ne, Danka, ali ako ti drugi prave konkurenciju, ne moram i ja, bar ne u ovom trenutku. Iskreno želim da dobiješ taj posao, znam da ti je novac prijeko potreban.

“Hvala ti – zagrlila sam je i briznula u plač jer je izgledalo kao da je htjela reći da će mi novac biti potreban za majčino liječenje, a obje smo znale da mi taj novac treba kako bih dostojno ispratila majku na ovaj svijet.

Bila je to jedna od težih godina u mom životu. U januaru sam dobila posao, u aprilu sahranila majku, a u maju nisam mogla da se veselim, tako da nisam prisustvovala Tanjinom vjenčanju i nisam bila njena kuma. Naravno, ona je odmah nakon svadbenog putovanja dotrčala do mene, tješila me je i na sve načine pokušavala da me izvuče iz kuće, bila sam joj zahvalna. Ipak, smatrala sam da nije lijepo da svojom tugom kvarim njenu sreću i to sam joj otvoreno priznala.

“Danka, molim te, ne pričaj gluposti!

“Tanja se usprotivila.

“Nisu to gluposti, to je život. Cijenim tvoju požrtvovanost, ali sada je došlo neko drugo vrijeme. Goran nije tvoja prolazna veza, već suprug, a ja ću svakako morati da se naviknem da živim sama, i zato moram da odbolujem i sve izbacim iz sebe.

Teška godina

Dvije godine kasnije uloge su bile zamijenjene. Ja sam se podigla, a Tanja je doživjela pad.

“Idiot! Kreten! Đubre! Danka, zamisli, na našem bračnom krevetu! A ona prokleta bila, mlada i lijepa kao boginja! – urlala je na sav glas.

Priznajem i ja bih urlala da sam supruga zatekla u krevetu sa drugom i onda sam jedino mogla da joj pružim rame da se isplače i da joj kažem kako bi bilo najbolje da ga zauvjek potisne iz života. Ionako nisu imali djece. A ko je spreman da jednom prevari, taj će prevariti i drugi put.

Tako se ona razvela, a ja sam učinila sve da dobije posao u preduzeću u kome sam ja radila. Svaka sa svojim ožiljcima, uglavnom, opet smo bile zajedno i možda bi naše prijateljstvo potrajalo do duboke starosti da se nismo zaljubile u istog muškarca i da Tanja nije poludjela kad sam pobjedu odnijela ja.

Obje smo zagazile u tridesetu kad je u naše preduzeće stigao. Zlatko, visok, tamnoput, izuzetno zgodan muškarac koji se lagano bližio četrdesetoj. Vijest je odmah procurila, a ako je iko brzinom munje skupljao informacije onda je to bila Dara, kafe kuharica. Došao je iz okoline Beograda, kažu da tamo živi i radi, a ovdje je po zadatku.

“Kakavom zadatku” – upitala je Tanja.

“Pa on je neki savjetnik, ekspert… Šta ja znam! Poslali su ga iz matične kuće da nešto uradi dok nismo sasvim propali, a vas dvije hvatajte zalet jer ne vjerujem da ću se zadržati duže od mjesec, dva. Status mu je odličan, razveden i bez djece – izručila je Dara kao iz rukava, namignula i zatvorila vrata za sobom.

Tanja i ja se zgledasmo u čudu. Nismo radile u istoj kancelariji, ali firma je zaista propadala, nismo imale posla, pa samo često odlazile jedna kod druge.

“Odoh ja u svoju kancelariju, može da se desi da navrati tamo – reče Tanja.

“A šta ako svrati ovdje, a ja sama? – vragolasto sam podigla obrvu.

Tanja se isplazila i odskakutala na svojim štiklicama, a ja sam utonula u razmišljanje. Nije bilo sumnje, Zlatko se dopadao i njoj i meni i još mnogim ženama, ali me te druge nisu interesovale. Kao da sam predosjećala, tako sam se pitala šta će biti ako se istinski zaljubimo, a on odabere jednu od nas dvije. Zapravo, ja sam još pri prvom susretu ulovila njegov pogled pun divljenja. Ipak, on je isto tako mogao da odmjeri Tanju i bilo koju drugu. I samo što sam zagnjurila lice u šake, vrata su se otvorila, a na njima se pojavio on.

” Nije vam dobro? – pogleda me ispitivački.

“Ne, ne sve je u redu – ispravila sam se na stolici kao strijela.

“Vi kontrolišete mjesečne izvještaje?

“Da.

“Onda pokupite sve fascikle i prenesite ih u kancelariju na kraju hodnika. Tamo ima mnogo više prostora. Ako hoćete možete ponijeti i svoje lične stvari.

“Molim? – Osjetih kako mi neka knedla zapinje u grlu.

“Nažalost, ovaj dio posla ne mogu da odradim bez vas – nasmješio se tako slatko kao da mu prija moja zbunjenost, a ja sam bila ljuta na sebe zato što se crvenim kao seljančica.

“- I kako je bilo? Tanja je iste večeri dotrčala do mene.

“Ništa me ne pitaj. Onaj čovjek prosto zrači, zbunjuje me i sama pomisao na njegovu blizinu…Tanja, mislim da sam se zaljubila.

“A on? Kako se on ponaša?

“Ljubazno i profesionalno, a da li me odmjerava, to zaista ne znam kad ne smijem da ga pogledam u oči. Sva zatrepim, zbunim se, pa ne umijem da saberem dva i dva.

Tanja je neko vrijeme ćutala, a potom duboko uzdahnula.

“E, to je ono što kažu da je život nekome majka, a nekome maćeha. Da sam onda konkurisala za to radno mjesto, sad bih ja radila sa njim.

Pogledah je u nevjerici.

“Mora da se šališ?

“Ne, ozbiljna sam.

” Tanja kako možeš? Zar si zaboravila da mi je majka na samrti, uostalom i da si konkurisala, to ne znači da bi dobila posao. Ni ja nisam imala neku jaku vezu, to je bila čista sreća.

“Da, ali tvoja sreća. A ne moja.

Nije mi se činilo. Tada sam po prvi put u njenom očima vidjela ljubomoru i zavist, osjetila sam strahovit bol u grudima, željala sam da što prije zaboravim i onda sam samo rekla:

“Izvini, jako sam umorna, pričat ćemo drugom prilikom.

Neprijatan razgovor

Nažalost, samo tri nedjelje kasnije, naš razgovor nije nimalo bio prijatan. Dvije najbolje prijateljice pretvorile su se u žestoke rivale, pale su uvrede i teške riječi i to je bilo neoprostivo za onaj odnos koji smo gradile od malih nogu. No, krenimo redom.

Tokom naredne nedjelje, Tanja i ja gotovo da nismo kontaktirale. Naravno, u preduzeću nismo ni mogle, jer sam ja bila zatrpana poslom, često sam ostajala mnogo duže nakon što bi se ostali razišli, ali je ipak ispalo da je Tanja mnogo umornija od mene, te je odbijala svaki moj poziv na druženje. Jedino smo ujutro zajedno odlazile na posao, mada je i tada uglavnom ćutala ili govorila o nadolazećoj jeseni, a budući da nam do preduzeća nije trebalo više od desetak minuta pješačenja, imala sam osjećaj da jedva čeka da uđe u zgradu i da se odvoji od mene.

Prvog dana naredne sedmice Zlatko me je pozvao na večeru. Ne kažem da nisam željela da se to desi i onda mi se činilo da će mi srce iskočiti iz grudi.

“Da…da, naravno. Već je prošlo šest sati i moram da priznam da sam gladna. Odmah ću ja, samo da malo popravim šminku. – krenula sam ka vratima, a potom zastala.

“Izvinite, šta je smiješno? – upitala sam.

“Danka, mislim da je krajnje vrijeme da prestanemo da persiramo jedno drugo. I ovo…- Zlatko mi je prišao bliže i probudio i posljednjeg leptira u mom stomaku:

“Ovo nije poziv na poslovnu večeru. Nadam se da nećeš umrijeti od gladi do devet sati. Samo mi reci gdje stanuješ kako bih mogao da dođem po tebe.

Kasnije, te iste večeri, dok smo sjedili u jednom prijatnom restoranu, mnogo više očima gutajući jedno drugo nego što bismo uzeli poneki zalogaj, prosto sam osjećala da je došao kraj mom lutanju i da upravo gledam u čovjeka sa kojim ću dočekati starost. Ispratio me je do ulaznih vrata, a za laku noć sam dobila samo jedan karatak, ali veoma sladak poljubac.

Udaja za Zlatka

Tako smo Zlatko i ja izlazili skoro svako veče. Što sam ga više upoznavala, postajala sam sve opuštenija. Naravno, nije nam bilo ni na kraj pameti da se grlimo i ljubimo u kancelariji. Ipak, sreća se ne može sakriti, a to najprije uoče oni koji vode tuđu brigu. Tanja je bila ranoranilac i nekada mi nije bilo čudno kada bi me za vikend probudila u cik zore. Ona se u mojoj kući ponašala kao u svojoj, znala je da skoči na mene i da me probudi golicanjem, a potom ode u kuhinju i skuha kafu. Ali, to je bilo nekada.

“Mogu li da uđem? Upitala je prije nego šam uspjela da pitam što tako žuri.

“Upadaj – pomjerih se u stranu trljejući sanjive oči, ali nisam stigla da odem do kupatila i da se umijem.

“Ima li još nekog u tvojoj spavaćoj sobi? – upita.

“Ne, nema… Bar ne za sada – odgovorila sam

“Dakle, tako. Zar sam zaslužila da posljednja saznam?

“Tanja, molim te, ako si me probudila zbog toga…

“Imam pravo da branim ono što mi pripada! – podviknula je. – Radiš mi iza leđa, Zlatko je moj mladić!

“O čemu govoriš? Zlatko i je izlazimo već dvije nedjelje.

“Onda treba da znaš da si se ti umiješala u našu vezu! Zlatko i ja proveli smo jedno veoma burno i zanimljivo veče, prije nego što si ti počela da izlaziš sa njim – u njenom glasu bilo je nečeg za šta nisam mogla da odredim da li je ljubomora, ogorčenost, zloba, ili samo način da mi napakosti, ne birajući ni način ni riječi.

Mogla je da laže ili da govori istinu, uglavnom nije mi bilo prijatno. Na trenutak sam se osjećala kao lopov. Zlatka sam poznavala vrlo kratko, a nju cijeli život, bila sam na ivici suza i spremna da molim za oproštaj, a onda je bilo dovoljno da čujem:

“Šta je? Ostala si bez teksta? Pa, mila moja, ako si mislila da si ljepša i pametnija, znaj da si se prevarila. Smijem da se zakunem da te Zlatko još uvijek nije odveo u krevet.

Bila je to kap u prepunoj čaši. Da me je povrijedio neko koga sam poznavala površno, sasvim je sigurno da bi manje boljelo i da bih manje pobjesnila. Tanjin cinizam me je zabolio do srži i zato sam željela da joj vratim istom mjerom.

“Budući da si završila sa njim u krevetu već na prvom sastanku, nije ni čudo što je Zlatko potražio novu djevojku. No, ako zaista misliš da vrijediš više i da on pripada tebi, izvoli, vrati mu se! Hajde, požuri dok ga nisam ugrabila!

“Ti si jedna sebična kučka – prosiktala je Tanja poput zmije.

” Tako mi vraćaš, za sve što sam učinila za tebe.

“I ja sam činila za tebe, ali ću se ipak udati za Zlatka. I ti si nekad ludo voljela Gorana, a zašto si se rastavila? – upitah.

“Zato, što sam na kraju shvatila da je obično đubre.

“Onda ti je jasno šta sam ja shvatila i šta osjećam prema tebi – okrenula sam se ka prozoru, a Tanja je izletjela iz kuće i zalupila vratima.

Tad sam posljednji put vidjela Tanju. Ne znam da li je zaista bolovala ili ju je jedino boljela moja pobjeda i sreća, uglavnom, nije dolazila na posao.

Zlatko i ja smo se ubrzo vjenčali. U beogradu je rođena i naša kćerka Ivana. S ponosom mogu reći da je on bio jedan od rijetkih i hrabrih supruga koji je prisustvovao mom porođaju i taj veličanstveni čin ovjekovječio kamerom. Tako je moj život dobio sasvim novi smisao. Zapravo imala sam osjećaj kao da sam se ponovo rodila, ali u nekom ljepšem svijetu. Polako sam upoznavala novi grad, nove ljude i novi posao, voljela sam i bila voljena, a Ivana je samo zaokružila našu sreću. Kuća u kojoj sam odrasla ostala je kao nijemi svjedok svega što se događalo od mog rođenja, pa sve do udaje. Nikada nisam pomislila da je prodam, jer, iako prazna, ona je ipak dio mene, i zato se svakog ljeta vraćam u rodni kraj.

Naravno da me je interesovalo kuda je život odnio Tanju, ali se ipak nikad nisam raspitivala o njoj. Nisam željela da saznam, pa da pomisli da joj se rugam ako je kojim slučajem ostala sama, ili da joj zavidim ako je uspjela. A da će joj sreća biti zaista potrebna, postalo mi je jasno onoga dana kad više nisam mogla da ćutim i kad sam otvoreno pitala Zlatka da li je spavao s njom.

“Molim? – pogledao me je iznenađeno.

“Danka, nisam od onih muškaraca koji se hvale, a ni od onih koji ljubomorno čuvaju svaku “udarenu recku”. Šta je bilo prije braka, bilo je, i to važi za oboje, ali ako baš insistiraš da znaš, kunem ti se da to nije tačno. I kad se sjetim njenog ponašanja, prosto ne mogu da vas povežem i povjerujem da ste bile prijateljice.

“Ne razumijem.

“Vidiš, istina je da smo jednom prilikom izašli. Realno gledajući, Tanja je lijepa djevojka, ali ja ne izlazim sa svim lijepim djevojkama. Bila je uporna i ja sam to učinio više iz pristojnosti, a onda mi se smučila za cio život. Dok sam i ja poručivao večeru, ona je mahala ključem od hotelske sobe i takva je ličila na najjeftiniju prostitutku. Naravno, nemam ništa protiv onih žena koje načine prvi korak, ali sve treba da ima neku granicu. Jedva sam čekao da završimo tu večeru, i to je sve što sam imao s njom.

Tog momenta sve mi je postalo jasno koliko je Tanja ispala nepoštena nakon svih godina našeg prijateljstva.

Polako sam otvorila oči. Nisam znala da li sam sanjala ili razmišljala o prošlosti, a onda sam ugledala fotografije na svom krilu. Pokupila sam ih i složila u kutiju, prišla prozoru, odškrinula zavjesu i zagledala se u jednu klupicu u dvorištu. Na tren mi se učinilo da vidim na toj klupici dvije male djevojčice kako se bezbrižno i slatko smiju, umazane džemom od uha do uha. Vidjela sam i ljuljašku koja je nekad bila okačena na debelu granu stare kruške i dva djevojčurka kako se ljuljaju. Vidjela sam i dvije srednjoškolke, a potom i studentkinje koje su se jedna drugoj zaklele da će biti kume na vjenčanju i dvije odrasle djevojke kako pružaju ruke i utjehu jedna drugoj. Na tren sam zatvorila oči. Kad sam ih ponovo otvorila, tamo je stajala samo prazna klupa i stara kruška. One su odoljele vremenu, naše prijateljstvo nije. (Naj portal)