Poput svakog većeg grada, I Mostar ima svoje poznate i manje poznate prodavačice ljubavi. U davna vremena nije ih bilo puno, pa bi se veoma brto pročuo glas o njima. A one su u Mostar dolazile s obje strane Neretve. Čak su o njima pisali i tadašnji mediji.
Tako je godine 1929. “Jugoslavenski list” objavio da je izvjesna Ruža Kovač zbog bluda po Mostaru uhapšena i vraćena u Nevesinje, a isti list bilježi godinu dana prije (26. 10. 1928.) kako se nekom Slavku Miljanoviću iz Trebinja, u Mostaru sudilo radi trgovine bijelim robljem tj. vrbovanja djevojaka za prostituciju.
Tokom II svjetskog rata talijanski vojnici su odlazili organizirano iz Mostara u splitske javne kuće. Ali, u Mostaru je u to vrijeme cvjetala individualna prostitucija s talijanskim vojnicima, pogotovo pod Pećinom u Kujundžiluku. Talijanski oficiri bili su smješteni u hotelu “Neretva” i govori se da su znatno koristili usluge mostarskih prostitutki.
Dolaskom njemačkih vojnika u Mostar poslije kapitulacije Italije (sept. 1943.), bila je zabranjena ulična prostitucija sa njemačkim vojnicima. Tako su dvije prostitutke zbog prekršaja zabrane, izvjesna Fahira iz Mostara i Ruža iz Posušja bile ubijene na taj način sto ih je njemačka vojna policija bacila s Carinskog mosta u Neretvu. To se dogodilo u januaru 1944. godine.
Mostarci su svoje ulične prostitutke nazivali “brašnare”,a to zbog toga sto im je “štajga” bila ispred magazina gdje se istovaralo brašno na staroj željezničkoj stanici. One same imale su svoja izmišljena imena i nadimke, pa se još uvijek pamte: Pula, Gara, Keksara, Ketika, Džekusa, Zela, Luna, Hela, Cita itd.
Poslije II svjetskog rata smanjio se broj prostitutki, ali one što su preostale, i neke nove, nastavile su svoju djelatnost. Opet su mjesta njihova skupljanja bila kafana “Košćela” u Kujundžiluku uz poznatu Pećinu, prostor oko stare Željezničke stanice i kafane “Velez” u Cernici i “Lira”.
Ulična prostitucija u Mostaru iščezla je negdje krajem sedamdesetih godina. Poslije toga, ona u Mostaru poprima “diskretne oblike”. Javna tajna bila su imena gospođa i djevojaka koje su bile na usluzi da prave društvo i zabave što domaću klijentelu što goste grada.
Da je prostitucija u Mostaru nastavila da egzistira uvjerava nas i informacija iz “Euro-sex guide” za 1979. Godinu (Amsterdam 1979. godine). Tu stoji za Mostar da za djevojke treba pitati na recepcijama mostarskih hotela, posebno ”Hercegovine” i “Mostara”, a za one koji traže zabavu sa muškarcima, informira se da je veoma frekventno na parkingu i u bifeu nove Željezničke stanice. (Naj portal)
