Pratite nas

Zanimljivosti

Zanderove mašine bile su senzacija: OVAKO SU IZGLEDALE SPRAVE ZA VJEŽBANJE PRIJE 150 GODINA!

Published

on

Institut dr Gustava Zandera u Stokholmu, osnovan 1865. godine, mogao bi se nazvati prvom teretanom na svijetu. Evo kako su izgledale sprave za vježbanje prije više od 150 godina!

Bio je opremljen sa dvadeset sedam prilagođenih mašina na kojima su Zanderovi pacijenti vježbali. Zander je tvrdio da njegove terapeutske mašine mogu da isprave niz fizičkih nedostataka, oštećenja i oboljenja izazvanih nesrećama pri rođenju ili teškim radom.

Iako nam danas izgledaju kao instrumenti za mučenje, Zanderove sprave za vježbanje smatrane su sofisticiranim i visokotehnološkim, piše 24sedam.

Zander je tvrdio da ključ zdravlja nije naporna akrobacija već „progresivni napor” – kontrolisano, sistematsko angažovanje mišića tijela kako bi se izgradila snaga.

Ubrzo nakon što je 1864. postao licencirani ljekar, Zander je svoje ideje sproveo u praksu u lokalnoj stokholmskoj školi tako što je postavio prototip mašina za terapiju za učenike. Njegove mašine su koristile tegove i poluge koje su se mogle povlačiti i pomjerati da bi prilagodile otpor kako bi odgovarale snazi svakog pojedinca.

Drugi set tegova i poluga kompenzovao je težinu tijela ili udova korisnika. Za one sa paralizom ili ekstremnom slabošću, motorizovane mašine su spriječile atrofiranje pogođenih mišića.

Nakon što je primijetio značajno poboljšanje u snazi i zdravlju vježbača u stokholmskoj školi, Zander je otvorio Medicinsko-mehanički institut u Stokholmu kako bi promovisao svoje mašine.

U početku su ljekari bili skeptični prema tvrdnjama o novoj terapiji, ali poslije dokaza poboljšanja stanja pacijenata, sve veći broj praktičara širom svijeta počeo je da podržava Zanderovu terapiju, omogućavajući mu da otvori drugi Zander institut u Londonu.

Zanderove mašine postale su senzacija na međunarodnoj izložbi 1876. u Filadelfiji, donijevši mu nagradu za najbolji mehanički dizajn.

Brza mehanizacija koju je donijela industrijalizacija u drugoj polovini 19. vijeka dovela je do povećanja broja kancelarijskih radnika, a Zander je počeo da plasira svoje mašine ovoj brzo rastućoj američkoj poslovnoj klasi. Njegove mašine su nudile, objasnio je Zander američkoj publici, „prevenciju protiv šteta izazvanih izolacijom u kancelariji“.

Do kraja vijeka, njegove mašine su se mogle naći u banjama širom zemlje, kao i u privatnim institutima kao što je onaj koji je Zander postavio u blizini Central parka u Njujorku.

Pristup ovim zdravstvenim mašinama bio je znak statusa koji je odražavao nečiji ležeran način života i oslobađanje od fizičkog rada.

Nakon Zanderove smrti 1920. godine, njegove mašine i njegov doprinos fizikalnoj terapiji su u suštini bili zaboravljeni, sve dok ove radikalne ideje nisu ponovo otkrivene u posljednjim decenijama 20. vijeka. Njegove revolucionarne ideje ponovo dobijaju pažnju i poštovanje koje su zaslužile. (Naj portal)

Zanimljivosti

VIDEO Slučajni susret otkrio zanimljive detalje: Koji Sarajlija je najmlađi taksista u Evropi

Published

on

Edin s našim novinarom Batom Šišićem

Mjesec je novembar, a u Sarajevu pao prvi snijeg. I, kako obično biva sa vremenskim nepogodama veći dio građana koristi usluge taksista grada Sarajeva. A takom mog kratkog boravka u Sarajevu bio sam i ja njihov potrošač.

Osmijeh od uha do uha

Iskreno, obično se ne vozim Sarajevo taxijem iz nekih mojih prijašnjih loših iskustava sa tom firmom. Ali, ovaj put mi se mnogo žurilo i nisam birao, a prvi taksi koji sam zaustavio bio je upravo Sarajevo taxi. I, tako sjedam u auto, a odmah po ulasku dočeka me osmijeh vozača, kako se kaže u narodu, od uha do uha. Dečko jako mlad, veseo, komunikativan.

Pruža ruku da se upoznamo i reče da se zove Edin Čaušević. Vidio sam da je po godinama veoma, veoma mlad, pa moja novinarska znatiželja nije mi dala mira, pa ga upitah za godine. I, tako započe naša veoma zanimljiva komunikacija.

– Ja sam najmlađi taksista u Sarajevu, ako ne i u BiH ili bolje rečeno u Evropi. Imam samo 19 godina i naslijedio sam zanimanje moga oca, koji je bio dugogodišnji taksista u Sarajevu. Ustvari ovo je porodišni posao i naša porodična tradicija. Ima još mladih taksista, ali ja sam opet najmlađi od njih, jer ta neka starija generacija i generacija mog oca polagano odlaze u penziju, pa mi djeca preuzimamo. Nastavljamo zanimanje i posao kojim su se oni bavili. Moram da kažem da se mi mladi taksisti svi držimo zajedno, pazimo jedni na druge – rekao nam mladi Edin.

Njihovo dijete

Kako su te prihvatili stariji taksisti?

– Veoma, veoma lijepo. Mog tatu su svi poznavali i poštovali, ustvari prihvatili su me kao da sam njihovo dijete, što realno i jesam. Veoma često me kontaktiraju, nude pomoć pitaju me da li znam sve ulice, kako se općenito snalazim u poslu. Ali, mi ove mlađe generacije više sa tim nemamo problema, svi imamo ove pametne telefone, aplikacije. Jednostavno posao taksiste je veoma, veoma zanimljiv.

 

Po ulasku odmah sam primijetio da si veoma komunikativan, nasmijan.

– Iskreno taksisti su ogledalo svakog grada, ambasadori svakog grada. Jer svaki stranac koji dođe u grad većinom sjedne u taksi i, prvi njihov susret sa nekim recimo iz Sarajeva je upravo vozač taksija. Jednostavno taksista stvara prvi utisak o jednom gradu. Ja govorim više stranih jezika tako da mi je to jedna olakšavajuća okolnost po pitanju ovog posla i komunikacije sa ljudima.

Edin Čaušević osim što vozi taksi, uporedo sa poslom je i student.

– Da, tako je. Studiram informatiku, softverski inžinjering je bio moj izbor. To je ono što ima smisla uz ovaj posao koji radim. Jer u ovom poslu sam slobodan, nemam ograničeno vrijeme, tako da mogu da studiram.

Student Informatike

Kada završiš studij da li ćeš se nastaviti baviti taksijem?

– Jedno sigurno znam, da porodični posao neću ostaviti, ali vidjet ću šta će mi još život donijeti i gdje će da me odvede. Sa informatikom se može raditi iz svakog dijela našeg lijepog Sarajeva, tako da nismo ograničeni sa mjestom gdje se u tom trenutku nalazimo. A, meni je to veoma bitno da imam tu neku slobodu, koja meni mnogo znači.

Na pitanje da li je teško biti taksista u Sarajevu, Edin je odgovorio:

– Za mene zaista nije, jer mi svi mladi, pa tako i ja puni smo energije, elana. Meni se lično sviđa što upoznajem nove ljude, jedino je saobraćaj u Sarajevu malo specifičan. Ali, za mene je Sarajevo super u poređenju sa drugim gradovima u Evropi i regionu.

Da li se plašiš noćne vožnje, da li je bilo neprijatnih situacija?

– Da budem iskren, kako ja tako i moje kolege, mislim na ovu mlađu generaciju, mi baš biramo. Izbjegavam ili izbjegavamo da vozimo ljude koji su pijani ili pod dejstvom nekih od zabranjenih supstanci. Za sada zaista nisam imao nikakvih neugodnih situacija. Nekad ljudi to pogrešno shvate, ali zbog moje ili naše sigurnosti mi zaista biramo u trenutku koga ćemo da primimio u auto.

Siguran sam da je mnoge od vas koji ste ovo čitali, dirnula ova iskrena priča veselog i mladog sarajevskog taksiste Edina Čauševiča, čiji broj vozila je je 309 Sarajevo taksi.

Svaki nepoznati putnik, stranac koji uđe u njegov automobil shvatit će odmah koliko je Sarajevo, koliko je Bosna i Hercegovina gostoljubljiva zemlja i zemlja sa dosta mladih i veoma pametnih i talentiranih ljudi.

Bato Šišić (Naj portal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending