Prije skoro 40 godina Opštinski sud u Rožaju vratio je Zuhri Demić i Nurki Nurković djevojčice zamijenjene u porodilištu, koje su zamijenjene 1984. Šta se sve dešavalo tokom duge porodične drame? Slučaj je pratio sarajevski novinar Ismet Kalkan.
Tako nešto se ne pamti! Nečijom grubom greškom u ljeto 1994. godine u porodilištu Doma zdravlja u Rožaju zamijenjene su djevojčive domaćice Nurke Nurković (44) iz sela Nurkovići i domaćice Zuhre Demić (24) sa periferije grada.
Četrnaest mjeseci kasnije, nakon nalaza sarajevskih transfuziologa dr. Mithada Karačića i dr.Casilija Bala poslije obnovljene analize krvnogrupnih sistema i tkivne tipizacije u datoj kombinaciji ustanovljeno je da su bebe zamijenjene.
Bio je petak 2.novembar 1985., kada smo stigli u domove ovih čudnim spletom okolnosti povezanih porodica. Demići žive u omanjoj kući. Skromno jer je domaćin Šuhro, stolar u “Gornjem Ibru” jedini zaposlen u kući. On i njegova supruga ne skidaju oči sa male Aide.
Nurkovići imaju kuću na brdu Turijak, petneastak kilometara od Rožaja. Tamo se automobilom ne može, pa valja ići pješke. Imaju desetero djece, sve jedno drugom do uha. Žive od dva hektara zemlje i million i 300 hiljada starih dinara koliko zaradi otac Zito, također radnik “Gornjeg Ibra”, drvosječa u planini.
Nikada se nije susreo sa Šućrom Demićem, iako su u istom kolektivu. Sada ij je sudbina povezala. Šta se sve događalo u proteklih dugih 14 mjeseci? Kako je drama počela i na koji način se okončala?
Sedmog jula prošle godine u rožajsko porodilište dovedena je Zuhra Demić. Ležala je u sobi sa Nurkom i još jednom ženom. Oko 21 sat dobila je trudove i onda premještena u porodiljsku salu.
Dvadeset minuta kasnije rodila je zdravu djevojčicu, tešku 3.500 grama i dugu 53 centimetra. Porod je protekao dobro i Zuhra je uskoro vraćena u sobu. Nešto iza ponoći donijeli su joj dijete.
Dok se Zuhra oporavljala od porođaja, u 23 sata i 40 minuta porodila se i Nurka Nurković. Njena djevojčica bila je nešto manja i lakša: duga 50 centimetara i teška 3.100 grama.
Ujutru je Zuhra pogledala dijete i učinilo joj se da nije njeno, pa je rekla Nurki:
“Da nam nisu djecu zamijenili dok su ih kupali”?
“Nisu, otkud ti to?!
“Ženo čini mi se da nije ovo moje dijete od sinoć!
“Ma, to se dijete onako mijenja – odgovorila je Nurka.
Nekoliko dana kasnije pošle su kućama sa djevojčicama u naručju. Kasnije su dale i imena djeci: Demići su maloj dali ime Aida, a Nurkovići – Nezrina.
Prolazili su dani, a Zuhru je i dalje grizla sumnja. Što je više gledala dijete, sve je manje pronalazila sličnosti sa sobom ili suprugom. Jedne večeri povjerila se mužu:
“Ovo nije naše dijete!
Kako nije? Jesi li pri svojoj ženo?
“Nije! Zamijenili su ga u porodilištu – rekla je Zuhra
Nekoliko mjeseci ovo je bila samo njihova tajna. Onda su skupili hrabrosti i otišli u Dom zdravlja.
“Učinit ćemo sve što možemo da se vaša sumnja provjeri – rekli su im tamo.
Prvo što je trebalo uraditi je da se provjeri krv roditelja. Zato je angažovan sarajevski Zavod za transfuziju krvi. Očekivao se nalaz stručnjaka jer je tek nakon toga moglo da se ide na suđenje kako bi se i definitivno ustanovilo čija je djevojčica.
Tokom sudskog procesa utvrđeno je da su djevojčice zamijenjene, tako da je mala Aida pripala Zuhri, a Nezrina Nurki. Cijeli Rožaji su brujali o tome.
“Dobro je pa su ženska djeca zamijenjena?! – tješili su se.
A trećeg septembra 1984. Zuhra se na završno suđenje uputila sa malom Nezrinom, koju je odgajala kao svoje dijete. Obukla je u najljepše odjelce i ponijela njena stvari. Kada je iz dvorišta izašla na prašnjavi put sa praga joj je mahala svekrva Ajkuna i plakala. Ona je najviše voljela djevojčicu.
Nezrina se okretala preko ramena, smijala se i zvala “mama”. I Zuhri su potekle suze. Plakala je sve do suda.
“Nikada neću zaboraviti moju Nezrinu. I neću je odvajati od svoje djece. Kupovaću joj sve što treba. I ona je moje dijete. Poželjela sam se je pa jedva čekam da je vidim – tužno priča Zuhra.
Pred sudom se okupilo dosta svijeta. Svi nisu mogli unutra. U kancelariji su žene držale djecu I plakale. Samo su djevojčica ćutale, ne shvatajući ništa. Nakon svih dokaza, ustao je sudija Bido Škrijelj i progovorio:
“Hajde sad” – rekao je i gotovo se zagrcnuo od suza, te “U ime naroda…” pročitao presudu da su bebe zamijenjene.
Čaršija u Rožajama je okrivljivala medicinsku sestru, tada 26-godišnju Eminu Kardović. Te noći kada su se porodile Nurka I Zuhra, ona je dežurala na odjeljenju. Pronio se glas da je Emina nosila bebe na kupanje i povijanje i tako ih zamijenila, te da se drsko ponašala prema Zuhri, kada joj je ova ukazala na grešku.
“Za zamjenu djece ćula sam tek nakon sedam mjeseci. Mislila sam da se to neko šali – kazivala je Emina. Devet godina radi u Domu zdravlja i nikada nije bilo primjerbi na njen posao.
“Prvo se porodila Zuhra i prebačena je zajedno sa bebom u krevet. Te noći zajedno sa njom u sobi našla se i Nurka i još jedna žena. Čula sam da Zuhra priča kako je spavala dok su djeca zamijenjena. Nikada ne nosim dvoje djece na kupanje. Ko još može dvoje novorođenčadi da kupa? – objašnjava i pita se Emina.
Priča da je moguće da su žene, što je i običaj kod mnogih, jedna drugoj dojile djecu. Samo tako je, moglo doći do zamjene.
“I ja sam majka. Imam sina Samira od šest mjeseci. Da mi neko kaže da to nije moje dijete, poludjela bih. Zuhra mi nikada nije rekla, kao što se priča da su djeca zamijenjena – jada se Emina.
Sudija Bido Škrijelj nije bio voljan da se prisjeća ovog slučaja. Ipak nakon dugog ubjeđivanja, pristao je na razgovor:
“Teži slučaj nisam imao u životu. Ne znam zašto neki optužuju sestru Eminu kada njena krivica nije dokazana. Sud je utvrđivao da li su djeca zamijenjena, a ne ko je kriv. Čuo sam da Nurkovići nisu zadovoljni vještačenjem i da će da traže novo, iz Beograda.
To je potvrdio i Zito Nurković. Želja mu je bila da se još jednim dokazom uvjeri da je mala Nezrina stvarno njegovo dijete i da više ne sumnja. I beogradski nazali su potvrdili sarajevske. (Naj portal)
