Pratite nas

Sudbine

Zaklela se zemlja raju: KAKO JE SENKA BURO SAZNALA DA IMA DVIJE MAJKE; BIOLOŠKU KOJA JE ODBACILA, I USVOJITELJICU!?

Published

on

Stara narodna izreka kaže “Zaklela se zemlja raju da sve tajne isplivaju”. Najbolje to ilustruje životna drama danas 23 – godišnje Senke Buro iz Zenice.

Ona je dugo odrastala uz oca i majku koji nisu bili njeni biloški roditelji, a da nije znala istinu. Nije znala da je njena biloška majka živa, a ima sestru i da žive u Americi. Nije znala ništa ni o svome biološkom ocu Goranu Perčinliću iz Travnika.

U porodici, koja je usvojila, kaže da je bila jako sretna, bila je okružena pažnjom, ljubavlju, harmonijom… A onda je na njen FB stigla poruka slijedeće sadržine:
“Oteta si u ratu od majke, ti ljudi su te ukrali od nje, to nisu tvoji roditelji!”

Napisala joj je to osoba koju je poznavala, a tada je Senka imala nepune 23 godine. Bila je pred razvodom sa stomakom do zuba i vratila se roditeljima. Stigla joj je još jedna popruka na FB, u kojoj je pisalo slijedeće:

“Reci svojoj mami da mi ne dosađuje”.

U tim trenucima Senka je najmanje očekivala da će otvoriti novo poglavlje u svome životu. Pokušavajući da FB sagovornici objasni kako griješi, stiže joj FB profil žene crne kose.

Odgovorila sam joj da to nije moja majka i poslala sam fotografiju svoje majke” ispričala je za Večernji list Senka prisjećajući. Ali, osoba koju poznaje još iz srednjoškolskih dana nastavila je sa pisanjem, te joj kazala “da je oteta”.

Iako joj je sve to zvučalo kao neslana šala, Senka je odlučila pozvati majku u sobu kod nene i pročitati joj poruke koje je dobila.

“Pročitala sam joj, mami su samo oči zasuzile, nije ništa progovarala. Rekoh: ‘Istina je, znači’. Nakon toga sam pozvala i oca. Došao je i njemu sam isto pročitala.

Ustao je sa stolice, zagrlio me i rekao:

‘Kćeri moja jedina, htio sam ti reći kada si napunila 18 godina, ali budući da je ona (žena koja me rodila) u Americi, bojali smo se da odeš za njom. Ti si, kćeri moja, zakonski usvopjena iz doma za nezbrinutu djecu kada si imala 3 godine. Sve papire čuvamo u aktovci, koju ti nikad nismo dali da diraš. Kada god pitaš šta je ovdje, govorili smo, i mama i ja, da su tu moji poslovni dokumenti’, ispričao mi je otac”, nastavlja ovu nevjerovatnu priču Senka.

Odjednom se rodilo milion pitanja. Ko su ljudi koji su je stvorili, ko je ona?

Pročitala je dokumente “oca usvojitelja”. Dokumentacija o njenom usvojenju bila je uredna. Otac i majka (usvojitelji) nisu joj lagali. Sve je bilo po zakonu. Čak su se mučili oko pezimena jer su dvije godine na razne načine pokušavali pronaći njenu biološku majku da joj kažu da su joj oni nova porodica i da odobri da malena dobije njihovo prezime.

“Jer da me je tražila nazad, oni me ne bi mogli pripisati sebi i izmijeniti podatke kao što su prezime i imena roditelja. Nikada se nije odazivala ni na jedan poziv. Napunila sam pet godina i postala službeno Senka Buro. Ime nisu htjeli mijenjati jer im se sviđalo, a i ja sam se, kažu, do pete godine već bila navikla na to ime”, nastavlja svoju životnu priču ova mlada majka.

Ni u jednom trenutku nije se gasila ljubav prema roditeljima usvojiteljima. Naprotiv, u tim trenucima je bila još jača. Ali, Senka je odlučila da pronađe svoje biološke roditelje. Pronašla je majku preko FB-a.

U prvom kontaktu majka je negirala da je Senka njena kćerka jer su njoj dokoti rekli da joj je kćerka umrla kao beba.

“Kada sam te rodila, otišla sam pronaći smještaj gdje ćemo ti, sestra i ja živjeti. Vratila sam se nakon mjesec dana, rekli su mi da si umrla od jake temperature”, bile su riječi kojima se ova žena pravdala što 23 godine nije tražila Senku.

Iako joj nije povjerovala (a nekoliko godina poslije spletom okolnosti saznat će se što se tačno dogodilo), Senka je odlučila dati joj drugu priliku.

“Te me je godine došla vidjeti. Nisam imala nikakva osjećaja za nju, a kako i bih nakon toliko godina i toliko laži. Nije upitala moje roditelje ni kakvo sam djetinjstvo imala, kroz što sam prolazila, ništa… Otišla je nazad u Ameriku. Nakon toga bila sam svakodnevno u kontaktu i s njom i sa sestrom. Došla je opet kada sam rodila da vidi unučicu. Kad se vraćala, tražila je da se svi zajedno fotografišemo. Poredali smo se ispred kafića na aerodromu u Sarajevu. Tada je tražila da joj sjednem u krilo, ali ja sam odbila.

Otišla je, a nakon toga javila mi se biološka sestra koja me izvrijeđala zato što se ja svojim roditeljima (jedinima za koje sam znala sve ove godine i koji su mi pružili normalan život) obraćam s ‘mama’ i ‘tata’. Od tog dana pa do prošle godine nisam bila u kontaktu sa ženom koja me rodila. Njoj je moja sestra zabranila komunikaciju sa mnom”, prepričava ukratko Senka ove turbulentne događaje.

Iako povrijeđena, prošle godine ponovno pokušava ostvariti kontakt sa ženom koja ju je rodila. Nakon kraćeg razgovora dogovorile su se za mjesto susreta, međutim “majka” se nikad nije pojavila…

“Ne znam šta joj je to značilo. Možda je provjeravala hoću li ja poslije svega doći. Nisam je ni pitala, nije mi bitno”, nastavlja Senka.

Prilikom prvog razgovora s biološkom majkom, Senka je uspjela saznati ime biološkog oca. Pokušavajući doći do njega, šest godina poslije ova mlada žena zatražila je pomoć od čovjeka koji je zaslužan za spajanje brojnih porodica, prijatelja, rodbine – svog sugrađanina Hanasa Kovačevića, kojeg mnogi zovu bosanskim Šerlok Homsom.

Zahvaljujući grupi “Hanasova ekipa u potrazi” Senka je uskoro saznala kako je njen otac Goran Perčinlić iz Travnika ubijen ratnih godina u Banjoj Luci, ali i da ima tetke Snježanu i Silvanu (očeve sestre) koje ne znaju da ona postoji.

“Zahvaljujući Hanasu i njegovoj ekipi pronašla sam ih i upoznala, bila sam kod obiju i uspostavile smo dobar odnos. One nisu znale da postojim”, priča ova nevjerovatna žena.

No, tu nije kraj. Spomenuta Facebook grupa pomogla je Senki da sazna šta se uistinu dogodilo i kako je ona završila u domu za nezbrinutu djecu, odakle su je spasili njeni usvojitelji. Kada je Hanas pronašao njene tetke, u grupi je jedna žena vidjela o kome se radi i Senki poslala poruku u kojoj joj je objasnila šta se zapravo dogodilo.

“Draga moja Senka, iz bolnice si došla u moj stan. Ja sam te čuvala i pazila mjesec dana. Zavoljela te kao svoje vlastito dijete. Jednog dana tvoja mama te odvela, kao, u šetnju. Kada se vratila, rekla mi je da si u bolnici.

Nije mi bilo jasno zašto si u bolnici jer si se meni tako smijala i radovala se svakoj mojoj riječi. Zaista sam te zavoljela kao vlastito dijete. I tako tvoja mama sutradan dođe i kaže: ‘Umrla mi Senka’. Bože, toliko sam plakala, ali mi nije bilo jasno zašto je tako zdravo i veselo dijete umrlo.

Tvoja mama je od mene otišla isti dan i za dan-dva otputovala u Crnu Goru. Tek nakon možda godinu dana otišla sam posjetiti tvoju nenu Nurku koja mi je rekla da te je Adila dala na usvojenje. Tada su mi osjećaji bili pomiješani.

Bila sam sretna što si živa, ali u isto vrijeme i tužna jer da je rekla da te ne želi, ja bih te uzela sebi. Ali sudbina je čudo. Živa, zdrava i sretna bila, uživaj u životu i ne tuguj za prošlosti”, stoji u poruci koju potpisuje Kanita.

“Ova poruka mi je samo potvrdila kakva je žena koja me je rodila. Na neki način sam joj zahvalna što me je ostavila, jer sam ovako odrasla uz predivne ljude koji mi ni jednim svojim postupkom nisu dali naslutiti da sam usvojena”, zaključila je priču Senka.

Iako potresna, Senkina priča ipak ima sretan kraj. Sudbina ju je poslala u ruke dobrim ljudima koji su se za dijete molili godinama. Njihova molitva je uslišana kada im je Bog poslao trogodišnju djevojčicu koju majka nije htjela. Već od prvog susreta njima je ona, Senka, bila djelić mozaika koji je ovu porodicu učinio potpunom. Zahvaljujući njima i njihovoj neizmjernoj ljubavi, napuštena djevojčica danas je mlada žena sa sretnim uspomenama na djetinjstvo.

Odgajajući sama svoju djevojčicu, kroz život nastavlja hrabro koračati uz podršku roditelja koji su je odgojili, ali i rodbine koju tek upoznaje, one s očeve strane.
Iako nigdje ne spominje, utisak je da je ona dijete iz miješanog braka, te da njena majka islamske vjere nije željela da odgaja dijete druge vjere. Nažalost, ratna dešavanja na prostorima bivše Jugoslavije nisu uzimala samo živote, već su trovala i majčinska srca. (Naj portal/Foto:Facebok)

PROČITAJTE I OVO

Kćeri moja, milija od zlata: NISAM TI JA, BONA, TUŽAN ŠTO TI IDEŠ, SAMO KENJAC STARI…

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending