Goršatk Nedeljko Tomušilović (69) već 41 godinu živi u zemunici, divljini, daleko od ljudi, okružen divljim zvijerima. Na taj drastični potez odlučio se krajem prošlog vijeka, kada se povukao u Dugo Polje kod Modriče. Društvo mu pravi uglavnom jedno mače, sa kojim dijeli hranu, brat ga posjećuje povremeno, a informacije o svijetu dobija preko radija.
Nedeljko je stanovnik planinskog predjela, osamdesetih godina zatvorio je vrata civilizaciji i povukao se u samački život. Zbog bolesti koja ga muči već godinama za sebe kaže da je umro, ali da ga još uvijek nisu sahranili.
Bio je oženjen, ima sina, kćerku i unuke, ali nema porodičnu trpezu i porodični život. Poslije Titove smrti i raspada Jugoslavije odlučio je da se pozdravi sa svijetom i nastavi život pod vedrim nebom, kućom od blata i sa zvijerima.
Kaže da je završio osnovnu školu, a nakon nje korparski zanat.
“Zvali su me Brđo. Kada je bio rat došlo je do rasula i zatvorena je korpara. Živio sam i u Subotici, radio na građevini – kaže gorštak Nedeljko.
Prostor na kojem živi kaže da pripada njemu.
“Brat dođe kod mene, donese mi hljeba. Išao sam kod njega do skora, cijepao drva … – priča Nedeljko kome je ispred kuće sve sređeno.
Kako nije navikao na posjete i ljude, priznaje da je nervozan kad god neko dolazi kod njega.
“Sada nemam snage ni kao dijete od pet godina, a imam 69 godina. Posljednji put u Modriču bio sam 2012. Umro sam, a nisam sahranjen. To je po pitanju zdravstvenih tegoba. Nisam lovac, ali spremam našu domaću hranu. Krompir skuham. Uzmem i mlijeko, ali mi se čini da nešto nije uredu sa njim, pa dam mačetu – kaže Nedeljko, koji je uspio da se oslobodi svog najvećeg poroka, cigareta.
Oko svoje zemunice ima jabuke i grožđe od kojih se hrani, a sve što se dešava u svijetu je, smatra, „poremećeno“.
“Nijedan čovjek nije kao ja, izbjegavaju me i kažu mi da sam lud 100 odsto – ističe Nedeljko.
Na život pod vedrim nebom se ne žali, a kako kaže, da se sada ponovo rodi, samo bi želio da vrati Jugoslaviju i na njene granice stavi bodljikavu žicu.
“Imam dovoljno drva, na sedam ili osam mjesta sam napravio da mi budu bliže – priča.
U niskoj zemunici nalazi se samo jedna prostorija. U njoj krevet, šporet, jedna stolica i drveni predmeti. Nedeljko sluša radio, a redovno crta na bloku broj 5 i bojicama, za koje kaže da su mu najpotrebnije.
“Slušam izvorne pjesme i vijesti. Ništa me ne nervira – dodaje taj gorštak i zaključuje da će iza njega ostati koliba kao znak da se uvijek može imati nešto u životu. (Naj portal)
