Pratite nas

Sudbine

Za Nedeljka iz Modrče kažu da je 100% lud: POSLIJE TITOVE SMRTI I RASPADA JUGOSLAVIJE POBJEGAO U DIVLJINU I ŽIVI U ZEMUNICI

Published

on

Goršatk Nedeljko Tomušilović (69) već 41 godinu živi u zemunici, divljini, daleko od ljudi, okružen divljim zvijerima. Na taj drastični potez odlučio se krajem prošlog vijeka, kada se povukao u Dugo Polje kod Modriče. Društvo mu pravi uglavnom jedno mače, sa kojim dijeli hranu, brat ga posjećuje povremeno, a informacije o svijetu dobija preko radija.

Nedeljko je stanovnik planinskog predjela, osamdesetih godina zatvorio je vrata civilizaciji i povukao se u samački život. Zbog bolesti koja ga muči već godinama za sebe kaže da je umro, ali da ga još uvijek nisu sahranili.

Bio je oženjen, ima sina, kćerku i unuke, ali nema porodičnu trpezu i porodični život. Poslije Titove smrti i raspada Jugoslavije odlučio je da se pozdravi sa svijetom i nastavi život pod vedrim nebom, kućom od blata i sa zvijerima.

Kaže da je završio osnovnu školu, a nakon nje korparski zanat.

“Zvali su me Brđo. Kada je bio rat došlo je do rasula i zatvorena je korpara. Živio sam i u Subotici, radio na građevini – kaže gorštak Nedeljko.
Prostor na kojem živi kaže da pripada njemu.

“Brat dođe kod mene, donese mi hljeba. Išao sam kod njega do skora, cijepao drva … – priča Nedeljko kome je ispred kuće sve sređeno.
Kako nije navikao na posjete i ljude, priznaje da je nervozan kad god neko dolazi kod njega.

“Sada nemam snage ni kao dijete od pet godina, a imam 69 godina. Posljednji put u Modriču bio sam 2012. Umro sam, a nisam sahranjen. To je po pitanju zdravstvenih tegoba. Nisam lovac, ali spremam našu domaću hranu. Krompir skuham. Uzmem i mlijeko, ali mi se čini da nešto nije uredu sa njim, pa dam mačetu – kaže Nedeljko, koji je uspio da se oslobodi svog najvećeg poroka, cigareta.

Oko svoje zemunice ima jabuke i grožđe od kojih se hrani, a sve što se dešava u svijetu je, smatra, „poremećeno“.

“Nijedan čovjek nije kao ja, izbjegavaju me i kažu mi da sam lud 100 odsto – ističe Nedeljko.

Na život pod vedrim nebom se ne žali, a kako kaže, da se sada ponovo rodi, samo bi želio da vrati Jugoslaviju i na njene granice stavi bodljikavu žicu.

“Imam dovoljno drva, na sedam ili osam mjesta sam napravio da mi budu bliže – priča.

U niskoj zemunici nalazi se samo jedna prostorija. U njoj krevet, šporet, jedna stolica i drveni predmeti. Nedeljko sluša radio, a redovno crta na bloku broj 5 i bojicama, za koje kaže da su mu najpotrebnije.

“Slušam izvorne pjesme i vijesti. Ništa me ne nervira – dodaje taj gorštak i zaključuje da će iza njega ostati koliba kao znak da se uvijek može imati nešto u životu. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending