Razglednice

Vražiji kamen i njegovi đavoli kod Vranja: KO SU DŽUDŽA BUDŽA, ŠILJA, MUJA, KUMBARA KLJEKA?

Published

4 godine

19/01/2021

Redakcija portala Slobodna reč obišla nekoliko primamljivih lokaliteta u gornjem toku Pčinje, 40-tak kilometara od Vranja (Srbija) koji su pored samih prirodnih ljepota inspirativni i za kreativne fotografije, a prvi u nizu je Vražji kamen u Dolini Pčinje.

U njenom gornjem toku, na četrdesetak kilometara i minuta od Vranja izdižu se stijene neobičnog oblika, nekada u narodu prozvane Prosečnik a sada poznatije kao Vražji kamen i njegovi “đavoli” Džudža Budža, Kumbara Kljeka, Filanko Šilja i Muja.

Do mjesta je lako doći koristeći Google navigaciju. Ako polazite iz Vranja, ne izlazite na auto-put već izlazite iz grada kroz sela Neradovac i Davidovac, odakle skrećete ka Ristovcu, odnosno idete istim putem kojim se dolazi i do manastira Prohor Pčinjski i graničnog prelaza ka Sjevernoj Makedoniji. Razlika je jedino što ne skrećete ka selu Klenike, već nastavljate pravo, ka Trgovištu. Nekoliko kilometara ispred Trgovišta, svakako ćete prepoznati lokalitet i stijene. Put je u dobrom stanju. Ako dolazite autoputem E-75 (A1), moraćete da se isključite kod Vranja i potom nastavite ka već pomenutim selima, ili ako promašite, moraćete najprije do Bujanovca, odakle idete ka Davidovcu i dalje.

Vražji kamen ne možete promašiti jer se stijene izdižu iznad puta. Jedino što vas može zbuniti jeste – gdje se zaustaviti i parkirati i gdje počinje staza za uspon. Sa desne strane postoji drvena tabla na kojoj stoji podatak “Crkva Presvete Bogorodice na 300 metara” i nejasan pravac. Pomenutu crkvu ste vidjeli na fotografijama prije nego što ste se zaputili ovamo, kao i viseći most, ali nije baš odmah jasno gdje se oni tačno nalaze.

Odmah nakon tunela, sa desne strane puta se spustite pješice ka rijeci i ubrzo ćete vidjeti drveni, viseći most. Iako ovaj most stalno koriste pastiri i on nije naročito oštećen, najbolje je da ga prelazi jedna po jedna osoba, jer nije baš najstabilniji i ne zna se kada je posljednji put ojačan. Trčanje preko mosta nije preporučljivo, jer se ljulja i lako možete izgubiti balans. Kada pređete most, iza vas se pruža idealan kadar za fotografiju: pogled na stijene odozdo, sam most i rijeku. Neće smetati ni ako je oblačan dan, oblaci će samo dodati “dramatičnost”.

U blizini ima dobrih lokacija za montiranje šatora pored rijeke, a kada je topliji dan, ljudi se rashlađuju u rijeci odmah ispod mosta. Za fotogeničnost ova lokacija dobija pozitivne poene.

Kada se vratite na put i nastavite 200-300 metara ka Trgovištu, bacite pogled na vrh stijene sa lijeve strane i trebalo bi da ugledate crkvicu. Staza do vrha je “kozja”, ali nije naporna i nije vam potrebna naročita fizička spremnost. Preporučljivo je da nosite obuću koja se ne kliza, u slučaju da je ranije padala kiša. Takođe, u toplijim danima se čuvajte gmizavaca. Sa vrha stijene se osim pomenute crkve, pruža pogled na rijeku, put i okolne planine.

Opet, na stazi nema instrukcija, a u blizini same crkve iz 14. vijeka nema dodatnih informacija iako postoje podaci da je 1958. godine uvrštena u spomenike kulture i od tada je pod zaštitom države, a od 1983. godine je kategorisana od strane stručnjaka kao spomenik kulture od velikog nacionalnog značaja. Crkva Presvete Bogorodice je bila zaključana, sa zakačenim papirom na vratima i brojem telefona sveštenika, a ono što je poznato jeste da je zidana naizmjenično redanim kamenom i redovima opeke, što pored estetske ima i bitnu konstruktivnu ulogu, zbog specifičnosti terena. Ona ima stare, zidane oltarske pregrade visine i do dva metra, a stručnjaci kažu da su ovakve zidane ikonostase imali samo veoma stari hramovi.

U poveljama iz srednjeg vijeka, ovo mjesto se pominje kao Prosečnik – mjesto gdje je rijeka Pčinja koritom “presjekla” stijenu, što je ujedno i prirodna granica između Gornje i Donje Pčinje.

Mjesto je lokalcima bilo inspirativno za kreiranje raznih legendi, a najpoznatija je ona o četiri nestašna đavola koji su htjeli da Pčinju, umjesto ka Grčkoj i Egejskom moru, “preusmjere” ka Bugarskoj i u toj namjeri su “kidali” kamenje sa okolnih stijena kako bi pregradili rijeku. To im nije pošlo za rukom jer su pobjegli kada su se čuli prvi pijetlovi.

Druga je u vezi izgradnje crkve na samom vrhu stijene, po kojoj su lokalci godinama pokušavali da je sagrade pored rijeke, ali su Budža, Kljeka, Šilja i Muja sve što ljudi danju sagrade, noću porušili i nosili na vrh stijene. Zbog mističnosti i raznih legendi, ljudi iz okolnih sela vjeruju da je mjesto “ukleto”, te se uprkos lijepom pogledu sa stijene i potencijalu, u crkvi ne obavljaju krštenja i vjenčanja.

Lokalitet koji mnoge podsjeća na Đavolju varoš je u neposrednoj blizini manastira Prohor Pčinjski, jednog od najposjećenijih kulturno-istorijskih spomenika u Pčinjskom okrugu. U povratku ka Vranju ili Bujanovcu, skrenete kod sela Klenike i nastavite ka graničnom prelazu vijugavim putem, odakle se sa vidikovca pruža pogled na manastir. (Naj portalFoto: Slobodna reč)

Tagovi:Pčinje Posečnik vranje vražji kamen

Sljedeća vijest

Sahara na minus 3: POGLEDAJTE OVE PRIZORE SNIJEGA, SUNCA I PIJESKA (VIDEO)

Predhodna vijest

Tajne istorije: RIMSKI “GRAD GRIJEHOVA” U KOJEM SU SE SPANĐALI KLEOPATRA I JULIJE

Razglednice

Ruskinja Elena Šket u Banjaluci izrađuje zdrave slastice: Bijeli šećer nema nikakve nutritivne vrijednosti, samo prazne kalorije

Published

6 mjeseci

23/03/2024

NajPortal.ba

Sa sjevera Rusije u Bosnu i Hercegovinu, Elena je došla prije desetak godina. Ovdje je osnovala porodicu, ali i stekla novi hobi koji prerasta u ozbiljan biznis- pravljenje zdrave čokolade bez šećera.

Ruskinja Elena Šket se prije desetak godina doselila u Bosnu i Hercegovinu. Ova 38-godišnjakinja trenutno s porodicom živi u Banjaluci gdje je razvila slatki hobi – izradu slastica bez šećera. O hobiju koji zapravo polako prerasta u ozbiljan biznis, Elena je rado govorila za naš portal.

-Rođena sam u jako malom (po veličinima Rusije) gradu na sjeveru. Grad se zove Uhta. Sad živim u Banjaluci i baš mi se sviđa i grad i država i divni ljudi koje susrećem. Nakon godina života na sjeveru, ova klima mi baš prija! Planine, prelijepa priroda, otvoreni ljudi, sve ovo svaki dan čini moj život boljim – kaže nam Elena na čistom bosanskom jeziku.

Njeno ime sve više ljudi prepoznaje i veže za brend chocology, a o čemu je riječ, pročitajte u nastavku.

Bez čokolade nisam mogla živjeti

-Sve je krenulo od mojih ličnih promjena 2016. kad sam više pažnje obratila na svoju ishranu, konzumiranje slatkiša koji su mi uvijek bili pri ruci, jer sam veliki slatkoljubac, a bez čokolade nisam mogla živjeti. Uvijek sam sa svakog putovanja donosila neku zanimljivu čokoladu kao i proizvode sa dodatnim šećerom koji nisu ni spadali u kategoriju poslastica ali su ga imali u svojem sastavu. Nisam imala baš mnogo vremena da se ozbiljno bavim slasticama jer je moj primarni posao bilo računovodstvo. No, tada sam u Rusiji probala čokoladu koja ne sadrži zaslađivače i zaljubila sam se! Bila je to čokolada od rogača. Iskreno, prije toga nisam ni znala što je rogač.Tako sam odjednom iz upotrebe izbacila sav bijeli šećer.

Nije mi bilo teško hraniti se zdravo jer volim voće, povrće i žitarice. Osjećala sam se energičnije i raspoloženije. Od tada su moji deserti bili voće i suho voće, no počela mi je nedostajati raznovrsnost slatkiša, stoga sam odlučila početi praviti kuglice od suhog voća, orašastih putera, kakaa, kao i sirove tortice. U to vrijeme, u Rusiji nije bilo razvijeno tržište zdravih slastica tako da mi je sinula ideja da pravim i prodajem kuglice jer su doista ukusne, hranjive i zdrave.

Upitali smo Elenu da nam svojim riječima kaže zašto su klasični slatkiši, industrijski na koje smo navikli – loši.

-Bijeli šećer nema nikakve nutritivne niti bilo koje druge vrijednosti. Prazne kalorije, visok glikemijski indeks, zbog kojeg mi jako brzo dobijamo “dozu” sreće, ali takođe brzo se traži nova “doza”. I tako upadamou začarani krug i stvara se ovisnost. Debljamo se, lažno se zasitimo. Osim toga svi znamo kako šećer utječe na zube, nervni sistem, pogotovo kod djece! I djeca sa takvim izborom slatkiša u prodavnicama, nažalost, jako rano dobiju različite alergije i bolesti, a koje su vezane ne samo za šećer, nego i za ostale štetne sastojke industrijskih poslastica.

Prštim od energije

O benefitima izbjegavanja industrijskog šećera, a koje je osjetila na svojoj koži, Elena kaže da se nikad nije osjećala bolje.

-Od kako ne jedem te kupovne slastice, i te kako sam osjetila poboljšanja razna. Prije sam se često osjećala umorno, neraspoloženo, nenaspavano, letargično. I stalno sam bila u potrazi za novim slatkišem. A kad sam odustala od šećera, nisam mogla vjerovati koliko imam energije! Koža mi je takođe postala mnogo ljepša i čišća!

Elena je još za vrijeme života u Rusiji završila kurs vegan čokolaterije i kako naglašava, doslovno zaronila u svijet čokolade. Dio svog oduševljenja je i nama prenijela.

-Prošla sam kurs vegan čokolaterije u Rusije, ali ne smatram da sam završila, jer učim svaki dan u praksi, kroz razmjenu iskustvom sa kolegama i nastavnicom Marinom Osadčenko (osnivačem škole vegan čokolade). Ja sam bukvalno uronila u svijet čokolade. Najzanimljivije je bilo saznati o kakao plodovima (zrnu): da se razlikuje po regijama uzgajanja, da ukus čokolade jako zavisi od tih regija. Da postoje vrhunske aromatične vrste kakao zrna, koja ja i koristim u svojoj proizvodnji. I još mnogo, mnogo toga!

Elenina trenutna proizvodnja odvija se u njenoj kuhinji, ali…

-Na putu sam prema preduzetništvu i nadam se da ću uskoro imati malu proizvodnju sa zvaničnim biznisom, da bih mogla širiti bezštetne poslastice u prodavnice i kafe slastičarne koje podržavaju zdravi način života!

Više o Eleninom slatkom i zdravom biznisu možete saznati na njenom Instagram profilu chocology.ba.

Zašto su neke čokolade jeftinije od drugih?

Kakao maslac. Često se zamjenjuje različitim jeftinim biljnim ili mliječnim mastima. Hidrogenizirane masti smanjuju cijenu čokolade ali i oduzimaju njen ukus i kvalitetu.

Zaslađivači. Dodavanje prirodnih sirupa, meda, nerafiniranih šećera uvijek je skuplje nego stavljanje bijelog šećera koji često u deklaracijama stoji na prvom mjestu. To znači da je od njega u većem dijelu sastavljena industrijska čokolada čime se maskira okus jeftinih sastojaka i pogoršava kvalitetu.

Kakao prah. Čokolade na policama prodavnica uglavnom sadrže jeftiniji kakao prah s nižim intenzitetom okusa i takve čokolade nemaju puninu arome dok ih konzumirate, za razliku od aromatične kakao paste koja se koristi u visokokvalitetnim čokoladama kakve su Chocology čokolade.

Arome. Da bi industrijska čokolada imala intenzivniji miris i okus, proizvođači često dodaju vještačke arome.

Topinzi i punjenja. Kraft čokolade sadrže kvalitetno liofilizovano voće, orašaste plodove, prirodne boje i mirise voća i začina koji se mogu dodavati i kombinirati po želji klijenta, dok masovne čokolade naravno nemaju takve opcije.

( E. K./Najportal)