Pratite nas

Razglednice

Vodimo vas u Vršac: PRIČA O VRŠAČKOM ZAMKU, KOJI JE ODLAZIO IZ JEDNE U DRUGU RUKU

Published

on

Vršački zamak ili Vršačka kula podignuta je na brijegu visokom 399 metara nadmorske visine i dominira nad gradom u podnožju tog brijega.

U zamku dominira trospratna donžon kula, koja je ugrađena u istočni bedem, dok se sa zapadne strane nalazila polukružna kula.

Dvije kule bile su povezane sjevernim i južnim bedemima, a prostor između njih bio je pregrađen posebnim zidom, dijeleći dvorište zamka na istočni i zapadni dio.
Vršac, odnosno naselje Erdšomljo, prvi put je u pisanim izvorima pomenut u povelji pape Honorija III, datiranoj na 11. januar 1227. godine. On je u tom dokumentu potvrdio da je kaločki nadbiskup Ugrin kupio od ugarskog kralja Andrije II (1205-1235) grad Požegu u Slavoniji, dajući mu, pored novca, i posed Erdšomljo. Slijede burne decenije i vijekovi u kojima je zamak mijenjao vladare i države.

U najezdi Mongola 1241-1242. godine na Ugarsku stradaju i ravničarski krajevi današnjeg Banata. Nakon odlaska Mongola u proljeće 1242. godine, kako bi ojačao odbrambeni sistem zemlje kralj Bela IV (1235-1270) je započeo masovnu izgradnju kamenih utvrđenja širom Ugarske, naročito u pograničnim područjima.
U decenijama nakon mongolske najezde vjeruje se da je podignut i zamak u Vršcu, a prvi sačuvani podatak o njemu potiče iz 1323. godine.

Početkom 15. vijeka naselje i zamak Vršac preuzimaju srpski despoti. Despot Stefan Lazarević ga je najvjerovatnije dobio kao posjed od ugarskog kralja Žigmunda u periodu saradnje dva vladara, koja je uspostavljena sporazumom iz 1403/1404. godine i koja je trajala sve do despotove smrti 1427. godine.

Naslijedio ga je despot Đurađ Branković (1427-1456), koji je najvjerovatnije vladao Vršcem od 1431. godine, a gubi ga u vrijeme nakon pada Smedereva 1439. godine, kada mu zamak oduzima tadašnji ugarski kralj Vladislav I Jagelonac (1440-1444).

Sa ugarskim vladarom despot Đurađ se izmirio 1441. godine, ali je to morao da plati prepuštanjem velikog broja svojih posjeda u Ugarskoj erdeljskom vojvodi Janošu Hunjadiju.

Vršac je opet prešao u ruke despota Đurđa Brankovića nakon Hunjadijevog zarobljavanja u Srbiji 1448. godine, do čega je došlo poslije teškog poraza ugarske vojske u sukobu sa Turcima na Kosovu polju.

Gubernator Ugarske se zarobljeništva u Smederevu, koje su Turci vratili despotu Đurđu 1444. godine, oslobodio tek pošto se obavezao da će platiti ratnu štetu koju je načinio u Srbiji nakon poraza na Kosovu polju i vratiti despotu posjede koje mu je ranije uzeo, osim onih koje je držao prema njihovim ranijim ugovorima.

Godine 1458. Vršac iz ruku Brankovića prelazi u ruke ugarskog velikaša Mihaila Silađija, a nakon njegovog zarobljavanja i pogubljenja u Carigradu Vršac ponovo postaje kraljevski posjed.

Sve do 1552. Vršac je bio slobodan, a te godine da je tokom pohoda na Temišvar osvojio Ahmed paša, drugi vezir sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566).
Vršački zamak se nalazi pod zaštitom države i proglašen je nepokretnim kulturnim dobrom od velikog značaja i zaštićen je kao spomenik kulture još 1948. godine.
Konzervatorski i restauratorski radovi na Vršačkoj kuli su izvođeni 1984. i 1993. godine, a od 1997. do 2002. godine u njoj su trajali arheološki radovi.

Rad na obnovi donžon kule i dijela tvrđave počeli su 2009, a završeni 2015. godine, kada je djelimično obnovljena Vršačka kula svečano otvorena za posjetioce i svedoči o burnoj prošlosti naroda na ovom području Evrope privlačeći ne samo Vrščane nego i brojne turiste. (Naj portal)

Razglednice

Ruskinja Elena Šket u Banjaluci izrađuje zdrave slastice: Bijeli šećer nema nikakve nutritivne vrijednosti, samo prazne kalorije

Published

on

Sa sjevera Rusije u Bosnu i Hercegovinu, Elena je došla prije desetak godina. Ovdje je osnovala porodicu, ali i stekla novi hobi koji prerasta u ozbiljan biznis- pravljenje zdrave čokolade bez šećera.

Ruskinja Elena Šket se prije desetak godina doselila u Bosnu i Hercegovinu. Ova 38-godišnjakinja trenutno s porodicom živi u Banjaluci gdje je razvila slatki hobi – izradu slastica bez šećera. O hobiju koji zapravo polako prerasta u ozbiljan biznis, Elena je rado govorila za naš portal.

-Rođena sam u jako malom (po veličinima Rusije) gradu na sjeveru. Grad se zove Uhta. Sad živim u Banjaluci i baš mi se sviđa i grad i država i divni ljudi koje susrećem. Nakon godina života na sjeveru, ova klima mi baš prija! Planine, prelijepa priroda, otvoreni ljudi, sve ovo svaki dan čini moj život boljim – kaže nam Elena na čistom bosanskom jeziku.

Njeno ime sve više ljudi prepoznaje i veže za brend chocology, a o čemu je riječ, pročitajte u nastavku.

 Bez čokolade nisam mogla živjeti

-Sve je krenulo od mojih ličnih promjena 2016. kad sam više pažnje obratila na svoju ishranu, konzumiranje slatkiša koji su mi uvijek bili pri ruci, jer sam veliki slatkoljubac, a bez čokolade nisam mogla živjeti. Uvijek sam sa svakog putovanja donosila neku zanimljivu čokoladu kao i proizvode sa dodatnim šećerom koji nisu ni spadali u kategoriju poslastica ali su ga imali u svojem sastavu. Nisam imala baš mnogo vremena da se ozbiljno bavim slasticama jer je moj primarni posao bilo računovodstvo. No, tada sam u Rusiji probala čokoladu koja ne sadrži zaslađivače i zaljubila sam se! Bila je to čokolada od rogača. Iskreno, prije toga nisam ni znala što je rogač.Tako sam odjednom iz upotrebe izbacila sav bijeli šećer.

Nije mi bilo teško hraniti se zdravo jer volim voće, povrće i žitarice. Osjećala sam se energičnije i raspoloženije. Od tada su moji deserti bili voće i suho voće, no počela mi je nedostajati raznovrsnost slatkiša, stoga sam odlučila početi praviti kuglice od suhog voća, orašastih putera, kakaa, kao i sirove tortice. U to vrijeme, u Rusiji nije bilo razvijeno tržište zdravih slastica tako da mi je sinula ideja da pravim i prodajem kuglice jer su doista ukusne, hranjive i zdrave.

Upitali smo Elenu da nam svojim riječima kaže zašto su klasični slatkiši, industrijski na koje smo navikli – loši.

-Bijeli šećer nema nikakve nutritivne niti bilo koje druge vrijednosti. Prazne kalorije, visok glikemijski indeks, zbog kojeg mi jako brzo dobijamo “dozu” sreće, ali takođe brzo se traži nova “doza”. I tako upadamou začarani krug i stvara se ovisnost. Debljamo se, lažno se zasitimo. Osim toga svi znamo kako šećer utječe na zube, nervni sistem, pogotovo kod djece! I djeca sa takvim izborom slatkiša u prodavnicama, nažalost, jako rano dobiju različite alergije i bolesti, a koje su vezane ne samo za šećer, nego i za ostale štetne sastojke industrijskih poslastica.

 Prštim od energije

O benefitima izbjegavanja industrijskog šećera, a koje je osjetila na svojoj koži, Elena kaže da se nikad nije osjećala bolje.

-Od kako ne jedem te kupovne slastice, i te kako sam osjetila poboljšanja razna. Prije sam se često osjećala umorno, neraspoloženo, nenaspavano, letargično. I stalno sam bila u potrazi za novim slatkišem. A kad sam odustala od šećera, nisam mogla vjerovati koliko imam energije! Koža mi je takođe postala mnogo ljepša i čišća!

Elena je još za vrijeme života u Rusiji završila kurs vegan čokolaterije i kako naglašava, doslovno zaronila u svijet čokolade. Dio svog oduševljenja je i nama prenijela.

-Prošla sam kurs vegan čokolaterije u Rusije, ali ne smatram da sam završila, jer učim svaki dan u praksi, kroz razmjenu iskustvom sa kolegama i nastavnicom Marinom Osadčenko (osnivačem škole vegan čokolade). Ja sam bukvalno uronila u svijet čokolade. Najzanimljivije je bilo saznati o kakao plodovima (zrnu): da se razlikuje po regijama uzgajanja, da ukus čokolade jako zavisi od tih regija. Da postoje vrhunske aromatične vrste kakao zrna, koja ja i koristim u svojoj proizvodnji. I još mnogo, mnogo toga!

Elenina trenutna proizvodnja odvija se u njenoj kuhinji, ali…

-Na putu sam prema preduzetništvu i nadam se da ću uskoro imati malu proizvodnju sa zvaničnim biznisom, da bih mogla širiti bezštetne poslastice u prodavnice i kafe slastičarne koje podržavaju zdravi način života!

Više o Eleninom slatkom i zdravom biznisu možete saznati na njenom Instagram profilu chocology.ba.

 Zašto su neke čokolade jeftinije od drugih?

Kakao maslac. Često se zamjenjuje različitim jeftinim biljnim ili mliječnim mastima. Hidrogenizirane masti smanjuju cijenu čokolade ali i oduzimaju njen ukus i kvalitetu.

Zaslađivači. Dodavanje prirodnih sirupa, meda, nerafiniranih šećera uvijek je skuplje nego stavljanje bijelog šećera koji često u deklaracijama stoji na prvom mjestu. To znači da je od njega u većem dijelu sastavljena industrijska čokolada čime se maskira okus jeftinih sastojaka i pogoršava kvalitetu.

Kakao prah. Čokolade na policama prodavnica uglavnom sadrže jeftiniji kakao prah s nižim intenzitetom okusa i takve čokolade nemaju puninu arome dok ih konzumirate, za razliku od aromatične kakao paste koja se koristi u visokokvalitetnim čokoladama kakve su Chocology čokolade.

Arome. Da bi industrijska čokolada imala intenzivniji miris i okus, proizvođači često dodaju vještačke arome.

Topinzi i punjenja. Kraft čokolade sadrže kvalitetno liofilizovano voće, orašaste plodove, prirodne boje i mirise voća i začina koji se mogu dodavati i kombinirati po želji klijenta, dok masovne čokolade naravno nemaju takve opcije.

( E. K./Najportal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending