Otkad znam za sebe, bila sam okružena muškarcima. Nikada nisam imala problem da dobijem onoga ko mi se sviđa, a isto tako, kada mi dosadi, da ga otkačim. Nisam imala taj problem sve dok, na svoju sreću ili žalost, nisam upoznala Amira. Kada sam ga prvi put ugledala, poželjela sam da se priljubim uz njega i da ga ne puštam narednih stotinu godina.

“Ovo je Amir – rekao je moj tetić, predstavljajući mi svog druga iz Visokog, koji je došao na nekoliko dana u Sarajevo.

“Drago mi je – treptala sam usplahireno.

Amir je ovlaš pružio ruku stavljajući mi svojim pogledom do znanja da na mjestu na kojem smo se našli ima mnogo interesantnijih damica od mene.

“Tvoj drug, izgleda, nije raspoložen” – tiho rekoh tetiću.

“Zato što nije pao na koljena čim te je vidio”?

“Ma, ne, nego…

Zastala sam. Moj tetić je, naravno, kao i uvijek, bio u pravu.

“Opusti se – rekao je” – Treba čovjeku vremena da se prilagodi.

Do kraja večeri,od Amira sam jedva izvukla dvije rečenice.

“Čudna neka sorta ovaj tvoj drug – rekla sam tetiću kada smo ostali nasamo.

“Nije – objašnjavao mi je – nego je postao pomalo nepovjerljiv. Skoro ga je zbog nekog lika napustila ženska sa kojom se zabavljao devet mjeseci, pa očito pokušava da se sastavi”.

“Divno” – rekla sam – A koliko obično traje to njegovo “sastavljanje”?

“To što je došao ovdje – bodrio me je moj rođo – znači da se polako oporavlja.

“Hm – promrmljala sam pomislivši da bi bilo zgodno biti uz Amira i pomoći mu da zaboravi tu rospiju koja mu je slomila srce.

Ponovni susret

Nije dugo prošlo od te večeri a Amir i ja smo se opet sreli. Ovoga puta sasvim slučajno, u butiku dok sam isprobavala farmerke.

“Ćao, sjećaš li se mene – rekao je primjetno raspoložen dok sam pokušavala da zamislim sebe sa kojim kilogramom manje.

“Hej “- povikah prijatno iznenađena – Otkud ti?

“Došao sam da pogledam neke farmerke…”

“Kakva slučajnost, i ja sam ovdje istim poslom” –  kolebala sam se nekoliko sekundi pa sam izgovorila:

“A, kaži mi imaš li nekih obaveza poslije”?

“Ne, zašto pitaš”?

“Mislila sam da odemo na piće.

“Može” – rekao je osmjehujući se – Nemam ništa protiv.

Iako sam bila nervozna, trudila sam se da ostavim utisak pribranosti. Amir je, nasuprot meni, bio sasvim opušten i pričao je nadugo i naširoko kao da smo stari ortaci iz vojske. Nije bio ni nalik onom Amiru iz kog sam, nedavno, kliještima morala da izvlačim riječi. Takav razvoj situacije nisam očekivala.

“Amire, da te pitam nešto – rekla sam kada je strpljenje počela da me izdaje.

” Zašto se ja tebi ne sviđam?

“Ko je rekao da mi se ne sviđaš?

“Takve stvari, znaš, primjećujem ili, bolje reći, odmah osjetim.

“Pa, zar treba da skačem na tebe pred ovim svijetom da bi znala da mi se sviđaš?

“Ne treba da skačeš ali, recimo, da pokušaš da me poljubiš. Ne bih se baš nimalo otimala”.

“Držim te za riječ – izgovorio je i odmah potom me je poljubio.

To je bio naš početak. Da sam znala šta me čeka, bio bi to sigurno i kraj.

Dugi razgovori

Viđali smo se jedanput sedmično kada bi Amira posao doveo u Sarajevo, a period između susreta nadoknađivali smo dugim telefonskim razgovorima. U početku mi to nije smetalo ali, kako je vrijeme odmicalo, a ja postajala sve zatreskanija u Amira, osjećala sam nevjerovatnu potrebu da više vremena provodimo zajedno.

“To bi moglo da se izvede – rekao je jednom prilikom – Ako bi i ti sjela na bus i došla kod mene…”

Nije morao dva puta da ponovi. Tri dana kasnije sjedila sam u autobusu za Visoko, sretna što ću vidjeti Amira i što ću, poslije pet mjeseci, konačno upoznati negovu porodicu.

Prvo iznenađenje dočekalo me je na autobusnoj stanici. Iako smo se dogovorili da me sačeka, Amira nije bilo. Sjela sam na prvu klupu i zapalila cigaretu ne znajući kuda da krenem, osim da kupim kartu za povratak. Nakon predugih pola sata kada se moj dragi konačno pojavio i kada sam mu rekla da je sekund nedostajao da se ukrcam u autobus za Sarajevo, nasmiješio se i rekao:

” To možeš i sada da uradiš ako želiš”.

Da sam znala da se ne šali, istog momenta bih se zaista vratila, ali bila sam ubijeđena da ne misli ozbiljno, da je vjerovatno zakasnio iz opravdanog razloga i da sam pretjerala. Zato sam ga poljubila, uhvatila pod ruku i rekla:

“Izvini”.

Na putu do njegove kuće uslijedilo je iznenađenje broj dva. Uveo me je u neku prodavnicu i rekao da tu imam sve što mi treba.

“Pa…ne treba mi ništa” – rekla sam zbunjeno.

Gledao me je začuđeno.

“Zar ne ideš u goste – upitao me je.

“Idem kod tebe”. – rekoh.

“Tačno, ali dolaziš prvi put.

Klimnula sam u znak odobravanja.

“A, jel¢ znaš šte se nosi u kuću nekom kod koga ideš prvi put? – pitao je.

Šutila sam nemoćna da uključim mozak.

” Kupi se vino, kafa, čokolada i te stvari. Moji to vrlo cijene, znaš. Ne bi bilo dobro da prilikom prvog susreta steknu utisak da si nevaspitana”.

U trenutku sam se zapitala kako moji roditelji nisu nešto slično pomislili kada se on pojavio u našem stanu, a došao je praznih ruku, ali sam već u slijedećem momentu odmahnula glavom ubjeđujući sebe da je Amirova sugestija na mjestu.

Danas, sa ove vremenske distance, birala bih artikal kojim bih ga mlatnula, ali tada sam bila nemoćna. U glavi su mi odzvanjale njegove riječi i želja da se dopadnem njegovoj porodici. Brzo sam potrpala u korpu sve naprijed navedene proizvode pitajući se istovrmeno da li će mi ostati dovoljno novca za autobusnu kartu. Ali, po ulasku u njegovu kuću, kada sam upoznala njegovog oca i sestru, shvatila sam da je Amir bio u pravu. Bili su oduševljeni mojom gestom. Kada je došlo vrijeme ručku, zahvalila sam se pravdajući se da sam jela usput i da nisam gladna.

“Bravo, Amire” – rekao je njegov tata – Ova je laka za izdržavanje, nećeš trošiti mnogo para na hranu.

Nije mi bio jasan taj komentar ali, kako su se svi nasmijali, shvatila sam da ne treba da se opterećujem, nego da bi bilo pametno da se i ja osmjehnem.

Popodne smo proveli u Amirovoj sobi pokušavajući da nečujno vodimo ljubav. Nisam bila svjesna ni mjesta ni vremena kada se u nekom momentu oglasila njegova sestra iz druge prostorije:

“Amire, večera!

Brzo smo se obukli i otišli u kuhinju, a onda me je dočekalo iznenađenje broj tri.

“Sjedi, Amire” – rekla je njegova sestra, a onda se okrenula pema meni i dodala:

“Za tebe nisam ništa spremila pošto si rekla da nisi gladna.

“Pa, da – promucala sam – ionako me kod kuće očekuju na večeri.

Amir me je ovlaš pogledao i punim ustima rekao da pričekam dok on jede pa će me ispratiti na autobusnu stanicu. Mogu sada da kažem da mi je već onda sve bilo jasno i da je trebalo odmah da se pokupim i odem, ako treba i pješice, i da sve zaboravim. Ipak, nisam mogla. Ne umijem to da objasnim, ali Amir mi se toliko bio uvukao pod kožu da mi se činilo da prestajem da dišem u vrijeme kada smo bili razdvojeni. Zavoljela sam ga toliko da sam obećala sebi da mu ništa neću zamjeriti i da ću prelaziti preko “sitnica”.

Kada sam kasno te večeri stigla kući, dočekala me je servirana večera.

“Nisam gladna” – rekla sam mami – Jela sam kod Amira.

Nikada joj nisam rekla na kakav sam “doček” naišla u njegovoj kući jer nisam željela da stekne pogrešan utisak o Amiru mada sada znam da nijedan ne bi bio dovoljno pogrešan.

Suze na vjenčanju

Poslije nekoliko godina provedenih na relaciji Sarajevo – Visoko i milion puta prekinutih telefonskih razgovora zbog Amirove sestre kojoj je telefon uvijek bio potreban baš u vrijeme kada smo nas dvoje pričali, odlučili smo da se vjenčamo.

Kako je Amir bio stalno zaposlen u Visokom, a ja još uvijek nisam radila, bilo je logično da se moja malenkost preseli kod njega. Predložila sam mu da odmah odemo u podstanare, da samostalno započnemo zajednički život, bez ičijeg miješanja, sukoba generacija i svega što zajednica sa sobom nosi. Nije htio ni da čuje. Govorio je da je to njegova kuća, da ne namjerava da se seli i da, ako mi to ne odgovara, mogu da se spakujem, da me neće zaustavljati. To bih najvjerovatnije učinila da sam ga bar za mrvu manje voljela.

Sa svog vjenčanja najviše pamtim krokodilske suze Amirove sestre, za koje je on rekao da su radosnice.

“Pa, Amire – rekoh mu – vjeruj mi na riječ, radujem se više od nje, ali ne planiram da potopim pola grada.

” Ne razumiješ ti to” – zvučao je pomalo uvrijeđeno.

Nisam htjela to da više spominjem, ali koliko god da sam se trudila, nisam uspijevala ni da zaboravim.

Prvi dani našega braka protekli su u pokušaju da “nađem zajednički jezik” sa svima. Bodrila sam sebe da je svaki početak težak i da svima nama treba vremena da se prilagodimo. Međutim, umjesto da bude lakše, situacija je iz dana u dan bila sve komplikovanija. Vremenom se ispostavilo da sam bila nezahvalna i bezobrazna zato što sam rekla Amiru da – ako sam zaradi svoj novac, sam ima pravo i da ga potroši, a ne da mu ga familija raspoređuje. Zbog te rečenice, noćima sam se raspravljala sa Amirom, a njegova familija me je još više zamrzila.

Postala sam porodični “neprijatelj broj 1”. U namjeri da nešto promjenim, jer nije bilo prijatno živjeti u okruženju u kojem me baš svi “gledaju ispod obrva”, pokušala sam da “spustim loptu” i da se ponašam po njihovim pravilima. Međutim, kako su dani odmicali, a moje obaveze postajale sve brojnije i manje vrijedne, jedino rješenje bilo je da se zaposlim da bih, prije svega, utekla iz te zajednice bar na osam sati dnevno, a potom i da bih konačno prestala da opterećujem budžet svojih roditelja.

Amir nije imao ništa protiv kao ni ostali ukućani, ali sam tek nakon mjesec dana rada uspjela da shvatim zašto. Poučeni Amirovim primjerom, a on je svakog mjeseca istresao svoj buđelar na zajednički stol, njegova familija je očekivala da isto učinim i ja. Ipak, takva solucija mi, iskreno, nije bila ni na kraj pameti pa su zato odlučili da pribjegnu triku:

“Pokvario se frižider” – rekla mi je Amirova sestra  jedne večeri, držeći utičnicu od frižidera u ruci.

“Nemoguće” – prokomentirala sam, uzela utičnicu i ugurala je nazad u utikač.

“Eureka, radi”!

Namrgođeno me je pogledala i otišla svom ocu da se požali, što sam shvatila tek kada se i on pojavio da mi kaže da bi trebalo kupiti novi zamrzivač. Pa sad, razmišljala sam, dogovorite se gospodo, je li u pitanju frižider ili zamrzivač ili biste jednostavno da vam predam svoju platu na ruke. Kada sam Amiru iznijela svoj stav u vezi sa svim tim, rakao mi je da pretjerujem i da sigurno nisu mislili ništa loše.

“Ti, Amire, mora da si slijep – rekla sam mu tom prilikom. – Zar zaista ne primjećuješ šta se dešava?

“Ništa se ne dešava. Sa njima živim sve ove godine i do sad nisam primijetio ništa čudno. Sad mi odjednom ti pričaš nešto protiv njih.

“Ne prebacujem ti ništa, Amire. Samo iznosim činjenice koje primjećujem, a na koje ti nećeš ili ne želiš da reaguješ”!

“Neću da reagujem i šta mi možeš?! Kakvi su da su, moji su i volim ih bez obzira na sve.

“Dobro, Amire – rekla sam pomirljivo. – Nadam se da ćeš jednom shvatiti da je i tebe neko volio samo se plašim da će biti kasno. Rekla sam ti da ću dati sve od sebe da se uklopim, što i radim. Pogazila sam svoj ponos i sve o čemu sam maštala samo da bih bila pored tebe. I biću, pa makar popucala po šavovima.

Da sam malo manje tvrdoglava bila, spasla bih se daljeg mučenja i prestala bih da ubjeđujem sebe da sam jedino biće na kugli zemaljskoj  koje je spoznalo pravo značenje riječi ljubav. Ovako sam pustila da stvari teku svojim tokom vjerujući da će kad – tad sve da se dovede u red.

Problemi sa očima

Međutim, do naše prve godišnjice braka situacija u kući postala je gotovo nepodnošljiva. Amirova sestra me je svakodnevno uhodila da posla i nazad. U trenucima kada više nije znala što bi mi zamjerila i kako bi me ocrnila u Amirovim očima., počela je da izmišlja najnevjerovatnije priče: “da očijukam sa nepoznatim muškarcima” i da me “sumnjivi tipovi kolima dovode kući”. Prvih nekoliko puta pokušala sam da je pred Amirom navedem da prizna da laže.

Tada sam još naivno vjerovala da đubre, odnosno zmija, može da se promijeni i da postane čovjek. Kada mi je postalo jasno da je takav preobražaj nemoguć, prestala sam da se pravdam i da objašnjavam bilo šta. Amir ionako nije pokazivao nikakve znake ljubomore da bi ga bilo šta od onoga što je njegova sestra izgovarala, a ticalo se mene i nepostojećih muškaraca, deprimiralo.

Negdje u tom periodu počeli su moji problemi sa očima i morala sam da se podvrgnem hirurškoj intervenciji. Danas znam jedno: da Amir sa svojom sestrom nije došao u bolnicu osmog dana od moje operacije, još uvijek bih živjela u Visokom. I znam da bih sigurno, zbog ljubavi prema njemu, prije prešla preko toga što je zaboravio da me posjeti, nego preko onog što je prilikom te prve i posljednje posjete rekao.

Imala sam gazu na očima, ništa nisam vidjela ali sam osjećala da je došao sa sestrom. I, nažalost, bila sam u pravu. Prvo sam čula njen glas i pitanje:

“I, kako sad misliš da mom bratu pereš, peglaš, rodiš dijete, kad si felerična?

Nisam mogla da povjerujem. Stisnula sam zube ispod pokrivača i zamolila Boga da Amiru udijeli malo pameti pa da onoj budali kaže da se udalji iz sobe. Nisam očekivala da se obračuna s njom, ali sam, priznajem, još manje očekivala da će mi reći:

“Da, stvarno, kako sada misliš da ćeš moći sve to da radiš kad imaš taj problem?

Ne znam odakle mi snage da izgovorim:

“Amire, pa ti me voliš, neće ti biti problem da platiš ženu koja će sve to da radi umjesto mene. Neću dovijeka biti prikovana za krevet.

Istog momenta po koracima sam shvatila da je njegova sestra bijesno napustila bolničku sobu. Udahnula sam duboko trudeći se da tek operisane oči dodatno ne opterećujem suzama i obratila sam se Amiru:

“Kaži mi, molim te, šta ćemo sad”?

“Kao šta ćemo? Idemo dalje”.

“Kuda, Amire, kad nema dalje.

“Opet pretjeruješ – zaključio je.

“- Je li ti mene voliš?

“Naravno da te volim – rekao je. -Zašto pitaš?

“Zato što na čudan način pokazuješ tu svoju ljubav.

“Ne znam kako bi ti htjela da ti je pokažem. Zar nije dovoljno to što ti kažem da te volim?”

“Nije, Amire” – rekla sam – Nikada nije bilo dovoljno. Bila sam naivna i vjerovala sam da je dovoljno da ja volim za oboje i da će sve biti u najboljem redu.

“A, šta nije u redu?

“Mnogo toga. Prvo, nije u redu to što me nijednom za godinu dana nisi pitao kako se osjećam u tvojoj kući. Da si me bar malo volio, znao bi da mi nije prijatno, da me tvoji ne podnose i da se grčevito svo ovo vrijeme trude da nas razdvoje.

“A, šta hoćeš od mene” – upitao je.

“Neću više ništa. Malo prije si rekao sve što si mislio. Šta ću ti ja, ovako felerična”?

“Nisam ja rekao da si felerična” – pravdao se.

“Znam što si rekao”.

“Pa, šta sad hoćeš, da ti se pravdam, možda?! Kao, nije bila u pravu. Hajde, baš mi reci kada si mislila dijete da mi rodiš?

“Pitaj sestru, možda će ona prije to da ti učini” – rekla sam prvo što mi je palo na pamet, a onda sam povikala:

“A sad, marš napolje! Gubi se!”

Amira sam posljednji put vidjela tokom brakorazvodne parnice u sudu.

Kada je sudija pitao da li treba da nam još malo vremena da, da pokušamo da se pomirimo, rekla sam da nema potrebe da ljutimo Amirovu sestru kada me se i ovako jedva otarasila. Na tu moju izjavu Amir je skočio sa stolice, ali nas je obezbjeđenje razdvojilo. Od te scene prošlo je nekoliko godina i priznajem da se i danas kajem što sam dozvolila sebi da se zaljubim u nekoga za koga se ispostavilo da me nikada nije volio, a još manje zaslužio. (Naj portal)