Sudbine
Vječita rana na srcu Suada Mujića, koji je zgubio brata blizanca u Srebrenici: PRIČA KOJA TJERA SUZE NA OČI
U julu 1995. godine jednojajčani blizanci Suad i Sead Mujić posljednji put su se vidjeli u Šušnjarima kada su pokušali pobjeći iz Srebrenice prilikom njenog pada. Suad još uvijek žali što se tog dana nije pozdravio s bratom, čije je djelimične posmrtne ostatke pronašao nakon rata
Suad i Sead Mujić rođeni su u Sasama kod Srebrenice 16. jula 1976. godine. Suad uz osmijeh insistira da započne priču od trenutka njihovog rođenja. Pojašnjava da je između njega i Seada bilo otprilike sat vremena razlike. Njihova majka je krenula u bolnicu na porođaj, ali nije stigla na vrijeme te je rodila Seada na putu, a njegovog brata u bolnici.
Kako su bili jednojajčani blizanci,rijetko ko ih je mogao razlikovati. Čak ni djevojke…
“Bilo je slučajeva, ako se ja zaljubim u jednu curicu, ona ne smije. Jer nije znala ko je koji”, govori Suad.
Suad i Sead su odrastali skupa 18 godina i bili nerazdvojni. Toliko da su se čak odazivali na isto ime, piše Detektor.ba.
“Nije bilo baš dana da nismo bili, možda u mjesec dana, dana da nismo bili zajedno. Uvijek smo zajedno spavali. Zajedno išli u školu. Zajedno jeli. Jedan ako zaplače, i drugi zaplače. Ako se jedan razboli, morao je i drugi. Ako jedan primi injekciju, i drugi faktički mora primiti”, kaže Suad, koji je imao različitu sudbinu od brata u julu 1995.
Sead je bio dobar učenik kojeg su svi cijenili jer je pomagao školskim drugovima. Nakon škole, kako se prisjeća Suad, igrali bi lopte i čuvali ovce, u čemu je njegov brat više uživao.
Sjećanja na Seada naviru, ali Suad izdvaja jedno i kaže da mu je to bio možda najsretniji dan u životu. U septembru 1992. godine njihovi roditelji, zet i Sead su zarobljeni u šumama, te odvedeni u Bratunac. Nakon 58 dana njegova majka i Sead su pušteni.
“Ja sam trčao dolje prema školi srednjoj u Srebrenici. Zagrlili smo se. Mati s njim bila. Zima je bila, možda decembar, ne znam baš koji. On je u nekoj majičici, patike neke. ‘Starke’ na njemu. Čemerno. To je najdraža uspomena bila. Došao je – uši su ga napale, u obrvama čak… To je možda najsretniji dan bio. Kad je došao, kad sam ga vidio da je živ”, govori Suad.
U julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, kada se stanovništvo pokušava izvući s tog područja, Sead odlučuje ići preko šume, dok je Suad otišao u Potočare, odakle je autobusom uspio izaći do slobodne teritorije. Rastaju se nekoliko dana prije svog 19. rođendana.
“Otišao je preko šume, rastali smo se na Šušnjarima. On nije smio da ide u Potočare, ja sam se vratio u Potočare. Ja se s njim nisam čak ni pozdravio. U onom ludilu nekom. Ja sam pitao njega: ‘Hoćeš ti ići?’, on kaže: ‘Neću.’ Nije smio više, bio uhvaćen. Ja sam krenuo, nisam se ni okrenuo više za njim. I dan-danas mi je žao što se makar nisam pozdravio s bratom”, kaže Suad.
Po prelasku na slobodnu teritoriju, u više navrata su se oni koji su prešli preko šume Suadu obraćali kao da je i on bio s njima i da zna o čemu pričaju.
“Kad su došli neki ljudi iz Srebrenice, kažu: ‘Sjećaš se da smo mi bili zajedno?’
Rekoh: ‘Ja nisam bio.’ I ja njemu počnem objašnjavati, čovjek ne smije dalje ništa da priča, jer on je mislio da sam ja bio s njim. Međutim, to je moj brat bio s njim sigurno”, govori Suad.
Dok posmrtne ostatke oca i zeta nikada nije pronašao, Suad je ipak pronašao dio kostiju brata blizanca.
“Ja sam našao samo od njega vilicu i dvije nadlaktice. Nađeno na Ravnicama, ništa više”, kaže on te dodaje da je pronašao i kompletne posmrtne ostatke svoga starijeg polubrata.
Suad je svoju priču i sjećanja na Seada podijelio u projektu Memorijalnog centra Srebrenica i Balkanske istraživačke mreže BiH (BIRN BiH) “Životi iza polja smrti”. Tada je predao sliku na kojoj se nalaze on i Sead kada su bili šesti razred, kao i Seadov džemper koji je majka uspjela sačuvati i prenijeti nakon pada Srebrenice.
Predmeti koje je predao, kao i njegova priča, postali su dio stalne muzejske postavke u Memorijalnom centru u Potočarima. (Naj portal)
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON