Pratite nas

Sudbine

Vječita rana na srcu Suada Mujića, koji je zgubio brata blizanca u Srebrenici: PRIČA KOJA TJERA SUZE NA OČI

Published

on

U julu 1995. godine jednojajčani blizanci Suad i Sead Mujić posljednji put su se vidjeli u Šušnjarima kada su pokušali pobjeći iz Srebrenice prilikom njenog pada. Suad još uvijek žali što se tog dana nije pozdravio s bratom, čije je djelimične posmrtne ostatke pronašao nakon rata

Suad i Sead Mujić rođeni su u Sasama kod Srebrenice 16. jula 1976. godine. Suad uz osmijeh insistira da započne priču od trenutka njihovog rođenja. Pojašnjava da je između njega i Seada bilo otprilike sat vremena razlike. Njihova majka je krenula u bolnicu na porođaj, ali nije stigla na vrijeme te je rodila Seada na putu, a njegovog brata u bolnici.

Kako su bili jednojajčani blizanci,rijetko ko ih je mogao razlikovati. Čak ni djevojke…

“Bilo je slučajeva, ako se ja zaljubim u jednu curicu, ona ne smije. Jer nije znala ko je koji”, govori Suad.

Suad i Sead su odrastali skupa 18 godina i bili nerazdvojni. Toliko da su se čak odazivali na isto ime, piše Detektor.ba.

“Nije bilo baš dana da nismo bili, možda u mjesec dana, dana da nismo bili zajedno. Uvijek smo zajedno spavali. Zajedno išli u školu. Zajedno jeli. Jedan ako zaplače, i drugi zaplače. Ako se jedan razboli, morao je i drugi. Ako jedan primi injekciju, i drugi faktički mora primiti”, kaže Suad, koji je imao različitu sudbinu od brata u julu 1995.

Sead je bio dobar učenik kojeg su svi cijenili jer je pomagao školskim drugovima. Nakon škole, kako se prisjeća Suad, igrali bi lopte i čuvali ovce, u čemu je njegov brat više uživao.

Sjećanja na Seada naviru, ali Suad izdvaja jedno i kaže da mu je to bio možda najsretniji dan u životu. U septembru 1992. godine njihovi roditelji, zet i Sead su zarobljeni u šumama, te odvedeni u Bratunac. Nakon 58 dana njegova majka i Sead su pušteni.

“Ja sam trčao dolje prema školi srednjoj u Srebrenici. Zagrlili smo se. Mati s njim bila. Zima je bila, možda decembar, ne znam baš koji. On je u nekoj majičici, patike neke. ‘Starke’ na njemu. Čemerno. To je najdraža uspomena bila. Došao je – uši su ga napale, u obrvama čak… To je možda najsretniji dan bio. Kad je došao, kad sam ga vidio da je živ”, govori Suad.

U julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, kada se stanovništvo pokušava izvući s tog područja, Sead odlučuje ići preko šume, dok je Suad otišao u Potočare, odakle je autobusom uspio izaći do slobodne teritorije. Rastaju se nekoliko dana prije svog 19. rođendana.

“Otišao je preko šume, rastali smo se na Šušnjarima. On nije smio da ide u Potočare, ja sam se vratio u Potočare. Ja se s njim nisam čak ni pozdravio. U onom ludilu nekom. Ja sam pitao njega: ‘Hoćeš ti ići?’, on kaže: ‘Neću.’ Nije smio više, bio uhvaćen. Ja sam krenuo, nisam se ni okrenuo više za njim. I dan-danas mi je žao što se makar nisam pozdravio s bratom”, kaže Suad.

Po prelasku na slobodnu teritoriju, u više navrata su se oni koji su prešli preko šume Suadu obraćali kao da je i on bio s njima i da zna o čemu pričaju.

“Kad su došli neki ljudi iz Srebrenice, kažu: ‘Sjećaš se da smo mi bili zajedno?’

Rekoh: ‘Ja nisam bio.’ I ja njemu počnem objašnjavati, čovjek ne smije dalje ništa da priča, jer on je mislio da sam ja bio s njim. Međutim, to je moj brat bio s njim sigurno”, govori Suad.

Dok posmrtne ostatke oca i zeta nikada nije pronašao, Suad je ipak pronašao dio kostiju brata blizanca.

“Ja sam našao samo od njega vilicu i dvije nadlaktice. Nađeno na Ravnicama, ništa više”, kaže on te dodaje da je pronašao i kompletne posmrtne ostatke svoga starijeg polubrata.

Suad je svoju priču i sjećanja na Seada podijelio u projektu Memorijalnog centra Srebrenica i Balkanske istraživačke mreže BiH (BIRN BiH) “Životi iza polja smrti”. Tada je predao sliku na kojoj se nalaze on i Sead kada su bili šesti razred, kao i Seadov džemper koji je majka uspjela sačuvati i prenijeti nakon pada Srebrenice.
Predmeti koje je predao, kao i njegova priča, postali su dio stalne muzejske postavke u Memorijalnom centru u Potočarima. (Naj portal)

Sudbine

Marijana Vuk iz Gothenburga je zahvalna travaru Mirsadu Krnjiću: Uz pomoć Konjičkog sirupa normalizirala šećer!

Published

on

U djelotvornost Krnjićevih preparata za veoma kratko vrijeme  uvjerila se i 50-godišnja Marijana Vuk. Po struci inženjer mehatronike, Marijana je nakon dugogodišnje bitke sa dijabetesom konačno izašla kao veliki pobjednik. U razgovoru za naš magazin opisala nam je svoj trnoviti put do konačnog ozdravljenja.

Prvi simptomi dijabetesa Marijani su se javili 1998. godine kada je bila u osmom mjesecu trudnoće, a nakon opterećenja glukozom dijagnosticiran joj je i trudnički dijabetes.

Poslije poroda, nivo šećera u krvi je bio normalan kao i tokom sljedećih godina iako sam imala prekomjernu težinu i visok BMI. Jednom godišnje sam kontrolisala nivo šećera u krvi sve do 2006. kada mi je pri rutinskoj kontroli otkriven povišen šećer.

Muke s kilažom

U to vrijeme sam se još uvijek mučila s kilažom, bila sam pušač i radila sam vrlo stresan posao. Ljekari su mi uveli terapiju tabletama uz savjet da moram smršati, voditi računa o ishrani, što ja nisam praktikovala. Dijagnoza mi je došla kao šok i odbijala sam koristiti terapiju, te sam zbog cijele situacije i poremećenih bračnih odnosa zapala u depresiju zbog koje sam se godinama osjećala loše – priznaje Marijana.

Istovremeno, njenom sinu je dijagnosticiran ADHD, pa je Marijana svu svoju energiju usmjerila na njegovo školovanje, te je sebe potpuno zanemarila. To je trajalo sve do 2011. godine kada se razvela.

U periodu od 2006 – 2011. godine, nivo šećera u krvi je rastao, a ja sam i dalje imala periode negiranja, pa periode odlučnosti da mogu ishranom i fizičkom aktivnošću pobijediti dijabetes. Posjete doktoru jednom godišnje su bile rutinske, svake godine ista priča. Niti jedan doktor se nije za mene zauzeo kao za pacijenta, da mi pomogne, nego je rješenje uvijek bilo više lijekova ili njihovo kombinovanje kako bi doveli nivo šećera u normalu – prisjeća se Marijana.

Prepuštena samoj sebi, beznađe je našu sagovornicu još više tjeralo da negira svoju dijagnozu i izbjegava koristiti terapiju.

Marijana ne krije svoju razočaranost u zdravstveni sistem i slikovito prikazuje svoju unutrašnju borbu s ovom opakom bolešću.

“Ljekari su mi na kontrolama preporučivali da smršam, da promijenim prehrambene navike, da prestanem pušiti… Slažem se u potpunosti sa svim savjetima, međutim zbog mog zdravstvenog stanja nisam mogla sama izvojevati tu bitku. Tome je pridonjeo i visok nivo šećera u krvi.

A kad imate takvu situaciju onda je to popraćeno sa zamućenim umom, stanim umorom, bolom u cijelom tijelu, glavoboljama, lošim snom, seksualnim problemima i neutaživom žeđu. To su samo neki od simptoma, izgledaš na prvi pogled zdrav, porodica i svi oko tebe očekuju da funkcionišeš kao zdrava osoba jer se dijabetes ne vidi, a ti bauljaš i svaki dan je borba za svaku sitnicu.

Kao da stojiš na početku nekog mračnog tunela i u daljini vidiš mrvicu svjetlosti ali ne možeš do nje. Moje razočarenje u zdravstveni sistem je bilo veliko i svakom posjetom doktoru sam gubila nadu za ozdravljenje s njihovim terapijama jer sam htjela ozdraviti, a ne živjeti s tabletama.

Godine 2013. uvode mi i inzulin što također odbijam jer me sama pomisao da se bodem užasavala. Osjećala sam se jako loše i odlučila sam da neću biti pokusni kunić farmaceutske industije. Uporedno sam tragala za alteranativnim rješenjima, jer je je moja želja bila da se izliječim, a ne da se zaliječim – kaže Marijana.

Boraveći na odmoru u Hrvatskoj prije nekoliko godina, Marijana je slučajno na Internetu naišla na članak o terapiji Mirsada Krnjića, koji joj je zagolicao maštu i dao tračak nade.

“Bilo je vrlo interesantno, ali se nisam usudila uspostaviti kontakt sa dotičnim jer sam mnogo puta prije bila prevarena. Uostalom, i umorna od svega toga. U tom period sam prolazila kroz težak razvod i jedna od mojih odluka je bila da ozdravim i da ću dati sve od sebe da uspijem.

Sljedeće godine kada sam došla u Hrvatsku na odmor, zbog korone nisam mogla putovati u Bosnu i Hercegovinu, i sasvim slučajno sam pronašla članak o doktoru Miši i njegovom izliječenju i njegov broj telefona. Usudila sam se nazvati da vidim o čemu je riječ, a njegov glas i priča koju mi je ispirčao učinili su da se usudim otići u Beograd i lično ga upoznam – priča nam Marijana.

Tako je i bilo. U oktobru 2020. Marijana stiže u Beograd, vadi potrebne nalaze i sastaje se sa Krnjićevim prijateljem i saradnikom, doktorom Mišom Vučkovićem. Kako kaže, taj harizmatični čovjek joj je ulio nadu za ozdravljenje, želju za životom u volju da ovaj put zaista uspije.

“Terapiju sam počela koristiti ubrzo nakon što sam se vratila kući u Gothenburg, negdje polovinom oktobra 2020. Ubrzo nakon nekoliko dana šećer je pao sa 21 jedinica na 10, što me iznenadilo. U početku sam se osjećala loše, tijelo mi se privikavalo na novi režim ishrane, imala sam manjak energije, i to je trajalo oko 12-14 dana. Nakon toga mi se energija vratila i prestale su glavobolje. Tijelo se očistilo od smeća (gluten, šećer, laktoza) – kaže Marijana.

Sve vrijeme tokom terapije Marijana je imala podršku doktora Miše i njegove supruge Ane.

Četvrtkom sam slala rezultate mjerenja tokom cijele godine, i odmah bi me dr. Mišo zvao da me posavjetuje. Danas je moja razina šećera u krvi od 4.3 do 5.9., dakle u granicama normale.

Moje zdravstveno stanje je odlično, osim što šećer držim pod kontrolom osjećam se dobro fizički, nemam glavobolje, nemam nikakve bolove, koža, kosa, nokti puno bolje izgledaju, nisam bila prehlađena niti imala bilo kakvu infekciju (virus ili bakterija), a nestali su mi i polipi na maternici.

Biljem protiv bolesti

Hranim se isključivo biljkama, koristim malo masnoće (kokosovo ulje) i minimalno termički obrađeno dozvoljeno povrće.

Preporučujem svima da se liječe hranom, a dijabetes sirupom i čajevima Mirsada Krnjića – zaključuje Marijana Vuk.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

 

 

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending