Pratite nas

Sudbine

Visočki harmonikaš Hajrudin Hadžimehmedagić ima samo jednu šaku: KADA ME SAFET ISOVIĆ ZAGRLIO NARASTAO SAM DVA METRA!

Published

on

Malo ko u Visokom, ali i šire, nije čuo za 55 – godišnjeg Hajrudina Hadžimehmedagića, koji harmoniku svira samo jednom, i to lijevom rukom. Muzika je njegova najveća ljubav, a od svoje harmonike skoro da se i ne odvaja. Muzičari su ga prozvali Pavaroti

Ranjen je samo dva sata prije potpisivanja Dejtonskog (Dayton) mirovnog sporazuma 1995. godine., na visočkom ratištu “Prijeko”. Bila je to posljednja agresorska granata upočene prema Visokom. Odbila mu je desnu ruku do lakta, jednog druga ubila a drugog teško ranila. Kaže, bila je to smrt koju je preživio.

“Kada sam vidio da nemam ruke, prvo što mi je palo na pamet, bilo je, kako ću svirati – počinje Hajrdin svoju priču. Za njega inače kažu da ga je samo invaliditet spriječio da postane najbolji harmonikaš na Balkanu.

Prebiruči po starim uspomena, Hajrudin počinje od 1977. godine. Tad je, kaže, imao samo 12 godina i od babe Muhameda dobio je prvu harmoniku.

“Nije bila Bog zna kakva marka, ali je bila glanc nova – prisječa se Hajrudin.

Prve tonove je uglavnom učio sam. Jedino ga je, kaže, malo, amidža Adem vodio kod Omera Pobrića na instrukcije, ali je Hajrudin tad već uveliko svirao.

Kada je malo odskočio i već narodna kola znao svirati, počeo je debitovati u kulturno-umjetničkom duštvu Ognjen Prica iz Visokog. Nekoliko godina poslije, sve češće je svirao i po kafanam, restoranima, hotelima… pratio, kaže, Enesa Begovića, Hokija, pokojnog Cuneta, Koketa, Amelu Zuković koja je tad imala samo dvije snimljene pjesme. Pratio je i Rizu Hamidovića, Čazima Čolakovića, Muhameda Mujkanovića…

Za sav taj minuli period, kako on reće, pratio je sve velike zvijezde, osim, priznaje, Hanke Paldum. Imao je čast da u Kaknju se ostvari njegov največi san. Zajedno sa kakanjskom grupom “Auto Stop pratio je Safeta Isovića na obilježavanju 100 godina postojanja Kakanjskog rudnika.

“Kada se koncert zavšio, Safet me zagrlio i poljubio. Veli, “Mali, dobro sviraš”. Ja sam u tom trenutku, od sreće, narastao dva centimetra – prisječa se ponosni i uvijek spreman za šale Hajrudin Hadžimehmedagić.

Pored lijepih i interesantnih trenutaka, nažalost, mora se kaže, dotači i onih ružnih. Posebno perioda od ‘95. godine kada je izgubio ruku i kada je mislio da više nikada neće zasvirati. No, čuda se ne dešavaju samo drugima.

“Bio je to šok koji je ostavio trajne posljedice na mene. No, uz finansijsku pomoć mojih prijatelja, ‘96. godine, iz Italije sam naručio harmoniku koju su napravili posebno za mene. Dakle, sa skroz izmjenjenim redosljedmom tonova, tipki… i, drugih elemenata. Nakon 120 dana čekanja, a to je za mene bilo 120 godina, harmonika je stigla na moju adresu. Prava pravcata Guvenini harmonika. Koštala je čitavih 15 000 KM..

Iako, kaže Hajrudin, u tom momentu niko nije bio sretniji od njega, problemi će tek nastupiti. Kako sada naučiti svirati lijevom rukom. Ispočetka se, kaže, stvarno mučio. Ponekd je padao u očaj misleći da neće uspjeiti. No, nije posustajao

“Moj prvi javni nastup sa jednom rukom bio je samo godinu dana nakon ranjavanja. Pratio sam Hasibu Agić u jednoj kafani u Visokom. Huso Pajić, moj veliki prijatelj i čuveni bubnjar iz Breze, maltene, na silu me odveo da sviram na tom koncertu. I eto, od tada pa do danas, sa ovom mojom harmonikom, koja je sigurno jedinstvena u Evropi, odsvirao sam na hiljade javnih nastupa – kaže Hajrudin.

On vjeruje da danas u Evropi, osim njega, niko više ne svira jednom rukom, i to lijevom! Harmonika mu je najveća ljubav, a uz svirku voli i zapjevati. Rado je viđen u svakom društvu, a on je, kako kaže, uvijek spreman na pjesmu i lijepo druženje.

Hajrudin se prisjetio jedne od brojnih anegdota, kada mu je koreograf u KUD-u po imenu Gavro tražio da odsvira kompletnu koreografiju „Bosna“ bez greške, a ako to uradi, obećao je da će ga nositi od Pajtova Hana do Budoželja.
“Odsvirao sam i nosili su me 15 kilometara Vido ribar i Nenad kuhar – kaže Hajrudin. (Naj portal)

http://

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending