Crnogorka Višnja Pavlović platila je 1972. godine tadašnjih 500 hiljada dinara Dragomiru Bajčeti da ubije 11-godišnjeg dječaka Brunu Čalića u Zenici. Osuđeni su na smrtnu kaznu.
Sve je počelo kada je otac ubijenog dječaka, Stipo Čalić, koji je inače radio kao vozač, u Crnoj Gori učestvovao u saobraćajnoj nesreći u kojoj je poginuo jedan dječak
U Kanjonu Morače, krajem maja 1971. godine, Stipo Čalić upravljao je kamionom čija je prikolica slučajno zahvatila kabinu teretnjaka u kojem je bio dječak Milenko Pavlović koji je u nesreći poginuo.
Istraga je utvrdila da niko nije kriv za nesreću i sud je oslobodio Stipu. Rajko Pavlović, otac stradalog dječaka, nakon toga nije ni pomišljao da za nesreću okrivljuje Čalića, ali odluka nije oduševila maćehu dječaka koji je poginuo, Višnju Pavlović. Ona nije imala mira i odlučila se osvetiti umjesto svog muža i platiti Dragomiru Bajčeti za krvnu osvetu.
“Nisam se mogla pomiriti s tim da ga nema. Da je neko ubio moje rođeno dijete vjerovatno se ne bih osvećivala, ali za Milenka sam to morala napraviti jer sam ga ludo voljela – ispričala je Višnja koja je odabrala Bajčetu da osveti njenog posinka. Bio je to mlad čovjek kojeg je znala iz viđenja, a njen suprug pristao mu je dati novac, pa i pištolj.
Dječaka, kojeg su kasnije brutalno ubili, su prvo pratili, a Čalićima su dolazili na vrata i tvrdili da traže stan. Naučili su kojim putem dječak ide iz škole, kakve su mu navike, kada na nastavu ide ujutro, a kada popodne.
Tokom posjete Višnja je Brunu sjela u krilo, s njim popričala o školi i pomilovala ga po glavi. Dječakovoj majci je rekla da ima dobrog i pristojnog sina. Saznala je da idući dan Bruno u školu popodne. S Bajčetom, starim poznanikom policije i sudova, sjela je u kafić blizu škole, pokazala mu žrtvu i rekla mu da će dječaka namamiti na groblje, a da će poslije lako. Dala mu je i nož koji je ukrala u trgovini, a kojim će Bajčeta kasnije ubiti dječaka.
Bruno je bio najbolji učenik u svojoj osnovnoj školi, a na dan ubistva iz zgrade je izašao oko 18 sati. Dječaka je Bajčeta namamio na groblje tako što mu je rekao da ga tamo čeka otac s kojim će kamionom putovati u Sarajevo. Na putu su sreli Višnju koja je glumila da je izgubila naušnicu u travi i zamolila je dječaka da joj je pomogne naći. Bruno je spustio torbu i sagnuo se, a Višnja ga je uhvatila za ramena. Bajčeta ga je napao nožem.
Dječakovoj majci bilo je sumnjivo zašto se njen sin ne vraća kući pa je krenula prema školi. Na putu je srela Višnju, ali ništa nije posumnjala. Inače, groblje na kojem su ubili dječaka nalazi se na putu kojim je trebao ići kući.
Bajčeta je ubio dječaka s devet uboda nožem. Nakon što su dječaka izmasakrirali, Višnja i Dragomir su pobjegli.
Već 42 sata nakon ubistva policija je uhapsila Višnju u Pljevljima u Crnoj Gori, a Bajčetu su pronašli u jednom kafiću u Nikšiću.
Višnjin muž, koji je također učestvovao u ubistvu, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Višnja i Dragomir pogubljeni su negdje blizu Sarajeva sredinom avgusta 1973. godine, 14 mjeseci nakon ubistva. Strijeljali su ih u 4 ujutro
Za vrijeme suđenja Bajčeta se pokajao za brutalno ubistvo. Za razliku od njega Višnja to nikad nije napravila – ostala je hladnokrvna do kraja.
Otac ubijenog dječaka, Stipo nekoliko je puta dolazio u zatvor i molio čuvare da ga puste da vidi ženu koja je na tako okrutan način ubila njegovog sina. Stražari mu nikad nisu dali dopuštenje, a prema jednoj od priča Stipo je navodno jednom prilikom rekao da ne bi imao ništa protiv da se Bajčeti smrtna kazna zamijeni zatvorom. Za Višnju to nije dolazilo u obzir, za nju nije imao milosti. (Naj portal)
PROČITAJTE I OVO:
https://najportal.ba/semso-siljak-gorazdanski-hajduk-atomskog-doba/
