Pratite nas

Sudbine

Višnja Pavlović i Dušan Bajčeta ubili su nedužnog zeničkog dječaka Brunu: CRNOGORSKA KRVNA OSVETA

Published

on

Crnogorka Višnja Pavlović platila je 1972. godine tadašnjih 500 hiljada dinara Dragomiru Bajčeti da ubije 11-godišnjeg dječaka Brunu Čalića u Zenici. Osuđeni su na smrtnu kaznu.
Sve je počelo kada je otac ubijenog dječaka, Stipo Čalić, koji je inače radio kao vozač, u Crnoj Gori učestvovao u saobraćajnoj nesreći u kojoj je poginuo jedan dječak

U Kanjonu Morače, krajem maja 1971. godine, Stipo Čalić upravljao je kamionom čija je prikolica slučajno zahvatila kabinu teretnjaka u kojem je bio dječak Milenko Pavlović koji je u nesreći poginuo.

Istraga je utvrdila da niko nije kriv za nesreću i sud je oslobodio Stipu. Rajko Pavlović, otac stradalog dječaka, nakon toga nije ni pomišljao da za nesreću okrivljuje Čalića, ali odluka nije oduševila maćehu dječaka koji je poginuo, Višnju Pavlović. Ona nije imala mira i odlučila se osvetiti umjesto svog muža i platiti Dragomiru Bajčeti za krvnu osvetu.

“Nisam se mogla pomiriti s tim da ga nema. Da je neko ubio moje rođeno dijete vjerovatno se ne bih osvećivala, ali za Milenka sam to morala napraviti jer sam ga ludo voljela – ispričala je Višnja koja je odabrala Bajčetu da osveti njenog posinka. Bio je to mlad čovjek kojeg je znala iz viđenja, a njen suprug pristao mu je dati novac, pa i pištolj.

Dječaka, kojeg su kasnije brutalno ubili, su prvo pratili, a Čalićima su dolazili na vrata i tvrdili da traže stan. Naučili su kojim putem dječak ide iz škole, kakve su mu navike, kada na nastavu ide ujutro, a kada popodne.

Tokom posjete Višnja je Brunu sjela u krilo, s njim popričala o školi i pomilovala ga po glavi. Dječakovoj majci je rekla da ima dobrog i pristojnog sina. Saznala je da idući dan Bruno u školu popodne. S Bajčetom, starim poznanikom policije i sudova, sjela je u kafić blizu škole, pokazala mu žrtvu i rekla mu da će dječaka namamiti na groblje, a da će poslije lako. Dala mu je i nož koji je ukrala u trgovini, a kojim će Bajčeta kasnije ubiti dječaka.

Bruno je bio najbolji učenik u svojoj osnovnoj školi, a na dan ubistva iz zgrade je izašao oko 18 sati. Dječaka je Bajčeta namamio na groblje tako što mu je rekao da ga tamo čeka otac s kojim će kamionom putovati u Sarajevo. Na putu su sreli Višnju koja je glumila da je izgubila naušnicu u travi i zamolila je dječaka da joj je pomogne naći. Bruno je spustio torbu i sagnuo se, a Višnja ga je uhvatila za ramena. Bajčeta ga je napao nožem.

Dječakovoj majci bilo je sumnjivo zašto se njen sin ne vraća kući pa je krenula prema školi. Na putu je srela Višnju, ali ništa nije posumnjala. Inače, groblje na kojem su ubili dječaka nalazi se na putu kojim je trebao ići kući.

Bajčeta je ubio dječaka s devet uboda nožem. Nakon što su dječaka izmasakrirali, Višnja i Dragomir su pobjegli.

Već 42 sata nakon ubistva policija je uhapsila Višnju u Pljevljima u Crnoj Gori, a Bajčetu su pronašli u jednom kafiću u Nikšiću.

Višnjin muž, koji je također učestvovao u ubistvu, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Višnja i Dragomir pogubljeni su negdje blizu Sarajeva sredinom avgusta 1973. godine, 14 mjeseci nakon ubistva. Strijeljali su ih u 4 ujutro

Za vrijeme suđenja Bajčeta se pokajao za brutalno ubistvo. Za razliku od njega Višnja to nikad nije napravila – ostala je hladnokrvna do kraja.

Otac ubijenog dječaka, Stipo nekoliko je puta dolazio u zatvor i molio čuvare da ga puste da vidi ženu koja je na tako okrutan način ubila njegovog sina. Stražari mu nikad nisu dali dopuštenje, a prema jednoj od priča Stipo je navodno jednom prilikom rekao da ne bi imao ništa protiv da se Bajčeti smrtna kazna zamijeni zatvorom. Za Višnju to nije dolazilo u obzir, za nju nije imao milosti. (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Šemso Šiljak: GORAŽDANSKI HAJDUK ATOMSKOG DOBA

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending