Poznata hrvatska književnica Vedrana Rudan već mjesecima vodi tešku bitku s rakom. Na svom blogu iskreno piše o svakodnevnim izazovima kroz koje prolaze oboljeli, ali i njihove porodice.
Hemo, imuno, bolnica…
U posljednjoj kolumni, simbolično nazvanoj “Umiranje na rate – Djevojka u zagrljaju metastaza”, podijelila je bolnu, ali i brutalno iskrenu priču o vlastitom iskustvu bolesti. Osvrnula se i na emocije i reakcije svojih najbližih.
– Je**te, koji davež. Hemo, imuno, zračenja, bolnica, bolnica, bolnica… Pa dođeš kući. Mačke grickaju keksiće, cvijeće cvjeta oko kuće, muž u fotelji, na ekranu se neki kreteni bore za neko prvo mjesto. Zove me prijateljica i plače. Čekam da se smiri. „Ovo ti nisam nikad rekla, nezamisliv mi je život bez tebe“. Šutim jer nije pristojno stalno ponavljati, želim umrijeti, želim umrijeti, a ljudi oko tebe ti prodaju foru kako je sve u mojim rukama samo treba misliti ružičasto. Moj muž skače sa stolice, „naši“ će ipak biti prvaci… Kako će izgledati život u kući kad me ne bude?“, napisala je Vedrana, i nastavila:
“Šta će se promijeniti? Mome će mužu siati komad, zdravi komad, peći palačinke, sve će naše zajedničke fotke ležati u konobi… Smijem se glasno. „Konačno“, govori muž, „vidiš da hemo ima smisla, bolje si, ozdravićeš“. „Da“, govorim, „osjećam se bolje“ i gledam veselo u muža koji ne zna šta ga čeka. A moja djeca? Zovu me, posjećuju, spremaju mi posebne ručkove, a ja glumim entuzijazam pred jednim djetetom koje shvata da glumim. Drugome kukam. Žao mi je ljudi koji me ne puštaju da odem, a onda mi pada na pamet kako bih se ja osjećala na njihovom mjestu. Ubila bih boga u njima ako bi klonuli.
Burne reakcije
Zadavila bih muža kad bi mi rekao, kad ja umrem na kauču će sjedjeti, zdravi gospodin i ubacivati ti jagode u usta… „Jeale te jagode“, vrisnula bih histerično, „bori se za život, ne planiraj moju budućnost“. Zato mu nisam spomenula onu sisatu kuvaricu. Prijateljica me opet zove: „Zamisli, nije zaboravio na godišnjicu, uplatio nam je ljetovanje na Korčuli…’ A onda me zabrinuto pita, „kako si?“ Osjeća se krivom.
Htjela bih mojim dragima normalnim glasom reći, ne bojim se, spremna sam, opustite se i vi. Zašto moram cvrkutati, želim živjeti, želim živjeti, želim živjeti? Kad ćemo svi mi shvatiti da se smrt dešava i onima koje volimo?“, pisalo je u njenoj objavi.
Inače, Vedrana Rudan je hrvatska književnica, kolumnistica i bivša novinarka poznata po svom oštrom, iskrenom i često provokativnom stilu pisanja. Rođena je 1949. godine u Opatiji, a karijeru je započela kao novinarka na radiju i u tiskanim medijima.
Postala je poznata širom regije zahvaljujući svojim kolumnama u kojima otvoreno govori o temama poput politike, društva, muško-ženskih odnosa, starosti i smrti. Njeni tekstovi često izazivaju burne reakcije zbog beskompromisnog tona i rušenja tabua. Autorica je više romana, uključujući Uho, grlo, nož, Dabogda te majka rodila i Živim sama, kuham sama, u kojima kombinira autobiografske elemente sa fikcijom. Rudan piše jednostavnim, direktnim jezikom, ne bojeći se psovki i crnog humora.
Vlastita borba
Njen blog prati veliki broj čitatelja koji u njenim riječima prepoznaju autentičnost i hrabrost. U posljednje vrijeme javno govori o vlastitoj borbi s teškom bolešću, prenoseći svoje misli i osjećaje kroz potresne, ali duhovite kolumne. Vedrana Rudan je i dalje glasna i svoja, bez obzira na okolnosti. Njena snaga i iskrenost čine je jednom od najposebnijih književnih figura na ovim prostorima.
Pročitajte još:
Vedrana Rudan najavila da umire, njene riječi kidaju dušu
Vedrana Rudan se bori s rakom: NE ZNAM DA LI ĆU DOČEKATI ROĐENDAN
BONUS VIDEO
