Vedrana Rudan najavila da umire, njene riječi kidaju dušu
Vedrana Rudan posljednjih mjeseci vodi tešku bitku s opakom bolešću. Književnica se povukla iz javnosti, ali nije prestala da piše, redovno objavljujući tekstove na svom blogu.
Međutim, sada je šokirala javnost kada je u svojoj najnovijoj kolumni pod naslovom “Dobri ljudi” objavila da umire.
Bliže mužu
– Umirem. Nije fer ovo pisati kad imaš onkologa, dr G. se zove, ne smijem mu spomenuti prezime. Šteta. Zove se kao meni najdraža ribica. Zato što mislim da umirem, eto, G, ispravljam se, želim biti bliže svom mužu. Ušuškala sam se uz njega. Gledali smo izbore – započela je Vedrana.
Vedrana se potom ostrvila na predsjednika Hrvatske.
– Konačno sam shvatila ono što meni ipak slijepici godinama bode oči. Plenković je jednostavno glup čovjek. Glupan u najbanalnijem smislu. Nedavno sam pročitala da se u Kini proizvodi 30% količine svjetskog paradajza Beru ga ljudi u okovima. Pali su mi na pamet dok sam gledala novinare koji su glupanu držali kruške pod njuškom i pomislila kako je kineskim robovima posao i lakši i maštovitiji.
Kako je spoznati da si smrtan, da ti zadnja ura bije, da imaš posebno rijedak rak koji ne oprašta nikome?
Jedan od koraka je ulazak u onkološku dnevnu ambulantu riječkog KBC-a. Šteta što što mnogi od vas ipak nikad u nju neće ući, a dokumentarci se snimaju na druge teme.
Brišu strah
Ljudi koje sam tamo srela srušili su moju tezu da nema dobrih ljudi. Toliko empatije, ljubavi, osmijeha, nježnosti. Govorim o mladim ljudima koji tamo rade, u životu nisam srela i ta mi spoznaja briše strah od smrti.
Čitav sam život mislila kako je teško naći dobrog čovjeka, sad znam da ih ima, da su blizu nas. Ne, ne, ne i ne. Nisu oni takvi prema meni jer sam ja Neko, ja znam da nisam Neko ali neki tako ne misle. Prema svim pacijentima su isti.
Bolesnicima na hemoterapiji su krvne žile često sakrivene, umorne od uboda i čačkanja i bježe od igle. Onda im priđe sestra pa lupka po njima, pa im tepa: “Razljuti se na mene, ukaži se, idemo, ajde pa te više neću tući”. Žila se predaje, igla ulazi, tekućina kreće. Tekućina koje će mnoge vratiti u život.
Svi dobijemo i obrok. Ne znam jesam li ikad s tolikim užitkom pojela sendvič i popila kefir kao na prošloj hemoterapiji. Ljudi se izmijenjaju, momci i djevojke se smiju, bez žurbe i nervoze u nas guraju život.
Odlaziš i čekaš
Nakon šest sati ustaješ sa fotelje, još se nije našao donator koji bi nam poklonio nove, odlaziš kući i čekaš.
Prošla sam pakao, ni prva ni zadnja i završila na Onkologiji. Infuzije, ogromne količine lijekova. Oko tebe teške bolesnice, a medicinske sestre, spremačice, ljekari doslovce padaju s nogu, ritam je ubitačan. Pada ti na pamet koliko se pisalo o Berošu, jednom u nizu hrvatskih kriminalaca, niko o ovim herojima i heroinama da bi riječ rekao.
Tamo ne ulaze TV ekipe, nema reportaža, ne govori se koliko je hrana dobra. Koliko puta u jedinici vremena se pacijentkinjama promeni posteljina, kako se baš niko ne žali na platu, status, šefove, posao. Normalan čovjek ne bi to izdržao sat vremena. Neke sestre tamo rade trideset godina. S osmijehom, dotjerane, našminkane, tješe, hrabre. Ljekarke i ljekare bi čojvek mogao staviti umjesto melema na ranu.
– Na neki mi je perverzan način drago što imam rak. Susret sa svim ovim ljudima vratio mi je vjeru u život. Baš sad kad ga gubim. Za mene i moju dušu bolje ikad nego nikad.
Eto, morala sam ovo napisati vama zdravima koji imate hiljadu problema, koji gledate izbore, koji mislite da su vam životi promašeni i da je svijet dolina suza. Možda jeste, dok si zdrav.
Hvala dobri ljudi
Kad si na smrt bolestan okružen dobrim ljudima oko tebe blješte žarke boje, srce ti je puno i na neki način shvatiš da si možda i ti dobar kad toliko dobrih o tebi brine.
– Hvala, dobri ljudi. Promijenili ste me – napisala je Vedrana Rudan u svojoj najnovijoj kolumni.
Pročitajte još: