Kažu da se ni dobre, ni loše stvari ne događaju preko noći. Slaže se sa ovim riječima i Sejo Jelešković, 63 – godišnji Sarajlija koji danas živi i provodi penzionerske dane u Holandiji sa suprugom Aminom. Novo gnijezdo je svio ratnih godina na sjeveru Holandije, u gradu Assenu. Sudbina je htjela da se, kao strastveni motorista, nađe u mjestu gdje se jednom godišnje okuplja moto elita na utrci za Veliku nagradu Holandije.

On je prije nešto više od deset godina obolio od šećerne bolesti. Imao je izuetno visoke vrijednosti, već se bio pomirio da će ostatak života provesi na inzulinu. Jedno vrijeme je koristio medikamentnu terapiju. A onda je pokušao sa prirodnom terapijom konjičkog travara Mirsada Krnjića, te je u roku od svega nekoliko mjeseci povišene vrijednosti šećera sveo u normalu.

Interesovalo nas je kako danas živi Sejo? Kakve su vrijednosti šećera, te da li koristi bilo kakve lijekove?

„Hvala Bogu, ja nemam nikakvih problema šećernom bolesti. Vrijednosti šećera su u normali. Moja gušterača radi kao „švicarski sat“. Ništa ne koristim od lijekova, čak i ne pazim na režim ishrane – kazao nam je, danas 63-godišnji Jelešković.

Deseniju sam bez ljekara i njihove terapije, jedem sve, živim život puniom plućima. Oni me drže na evidenciji šećeraša, jer smatraju da se šećer ne može izliječiti, a kod mene je šećer od 5,1 do 5,7 konastnatno. Ali, ne obraćam pažnju na to. Važno mi je da sam se kutarisao šećera – akaže Sejo.

U Holandiji se obreo u ratnom vihoru kao izbjeglica. Otišao je za suprugom, koja je sa stomakom do zuba, u nekom konvoju izbjegla u Split i tamo se porodila. Nakon vijesti da je postao otac, njemu ništa više nije bilo sveto do njegova curica.

„Našli smo se u Holandiji i gore počeli novi život. Nije bilo jednostavno, ali insan se na sve navikne. Najteže mi je bilo priviknuti se na klimu u Holandiji – započinje priču Sejo.

Kaže, kako želi da svojim svjedočenjem želi da pomogne ljudima oboljelim od šećerne bolesti, posebno mlađim i djeci. A njih je sve više, posebno u Holandiji, gdje se rađaju s dijabetesom.

Šećernu bolest su mu dijagnosticirali 2012. godine. Sve se desilo preko noći. Odjednom su počeli trnci u nogama, nesnošljiva žeđ, učestalo mokrenje, stalno prisutan osjećaj gladi, malaksalost, bezvoljnost…

Na prvim analizama bile su izuzetno visoke vrijednosti šećera u krvi. Prvi nalaz je pokazivao 19,2 mmol/L, a drugi 20,8 mmol/L. Na trećem nalazu vrijednost šećera je iznosila 21,1. U tih nekoliko dana šećer se dizao, a kako su tri analize potvrdile njegove visoke vrijednosti, logično da mu je dijagnosticiran dijabetes.
Prizna, da se teško pomirio sa tom dijagnozom. Dugo je gledao u medicinske nalaze, a iz sekunde u sekundu u tim trenucima osjećao sve veću prazninu. Kao da se njegov život pretvorio u beskonačnu neizvjesnost

„Vjerovatno se tako loše osjeća svako u takvim situacijama. Obuzme te neki osjećaj bespomoćnosti. Iskreno, do tada nisam mnogo razmišljao o dijabetesu. Znao sam za tu bolest, ali ona se uvijek događala drugim ljudima. Nikada nisam mogao pomisliti da se tako nešto može dogoditi i meni – priča Sejo.
–
Sjeća se da su mu specijalisti propisali tablete da ih pije 3 puta dnevno, ali se šećer nije normalizirao. Možda bi na satak ili dva spadao na 9 do 11

„Noći su bile najteže, a pio sam po 3 – 4 litra vode. Imao sam flašu kraj kreveta i non sop tolio žeđ – kazuje naš sagovornik.

Danas će kazati kako vjeruje da mu je dragi Biog poslao Damira Avdića.

„On mi je pričao o svom slučaju, te mi predložio da pokušam sa Konjićkim sirupom travara Mirsada Krnjića. I ja naručim dva pakovanja sirupa i čajeve. Nisam imao šta izgubiti, ni rizikovati

Priznaje da u toku terapije nije bio pretjerano disciplinovan, ali nije bio ni optimista. Prvu flašu Krnjićevog sirupa pio je povremeno i s teškom mukom. Ali je počeo osjećati kao da dobija krila, u roku od mjesec dana postao je vitalniji, svježiji, bolje je spavao, manje pio vodu.

„U tom periodu šećer je spao na 11. E, tada je supruga preuzela komandu, samo što nije uzela knadžiju. Tjerala me da urednio provodim terapiju, dežurala dok ne popijem sirup i čaj. Mjesec dana je dežurala kraj mene. Iako me to ponekad nerviralo, danas kažem hvala joj za sve. Nakon druge flaše konjičkog sirupa šećer mi je spao na 5,1. I od tada se kreće u tim granicama.

Od tada Sejo živi kao u najboljim momačkim godinama pun snage, energije. Na licu ovog čovjeka se vidi da je sretan i zadovoljan. Doduše, stigla ga je poneka sijeda, ali njemu to ne smeta. Kaže, sve s godinama i u svoje vrijeme.

Pitali smo ga za reakciju ljekara. Sve im je kazao, ali oni ne vjeruju, ne žele da vjeruju.

„Prva njihova riječ je bila da su mi lijekovi pomogli, te da nisu progriješili terapiju“ – kazao nam je Sejo.

Konjički travar Mirsad Krnjić, koji je naslijedio recepture svoga oca čuvenog travara Osmana Krnjića, decenijama  svojim terapijama pomaže kod dijabetesa. U saradnji sa doktorom Mišom Vučkovićem iz Beograda i nutricionistom Anom Trkulja Vučković prati pacijenta od trenutka javljanja do normalizacije vrijednosti šećera.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)