aokruživao sam pogledom po svom domu, razmišljajući sa koliko smo ga ljubavi gradili i opremali. Volio sam svaki crijep, prozor, stazu ispred kuće, avliju, komad namještaja. To je bio naš tom u koji smo uložili se što smo teškom mukom zaradili za vrijeme izbjegličkog života u inostranstvu. U vrijeme rata u BIH izbjegli smo iz okoline Tuzle u Njemačku. Prije deset godina smo se vratili. Nisam želio da starost provodim u tuđem svijetu, pa ni sin jedinac da se asimilira u tamošnje društvo.

Ovako počinje priča 65-godišnjeg biznismena K. Mujića iz okoline Tuzle, On nam je ispričao skoro nevjerovatne priče o višegodišnjim problemima u njegovoj porodici.

Dug kamatarima
Bili smo tipična bosanska porodica, sa starim navikama, radna i moralno odgojena. U Njemačkoj smo oboje radili danonoćno, odvajali od zalogaja da bi nešto stvorili. Ruku na srce, u tuđini je to bio život u kojem je svako od nas mogao pronaći neko malo zadovoljstvo. Ali, mi nismo bili sretni. Odlučili smo da se sa ušteđevinom vratimo u rodni kraj, u okolinu Tuzle.

Sagradili smo novu kuću. Imali smo novac i nigdje nije bilo zastoja. Istovremeno nabavio sam nekoliko kamiona i počeo biznis sa njima. Ni u snu nisam mogao zamisliti da je moj povratak, te izgradnja kuće i formiranje firme mogao nekome smetati. U svojim komšijama sam gledao braću i sestre. Imao sam utisak da i oni mene i moju porodicu gledaju takvim očima.

U novosagrađenoj kući umjesto rahatluka, sreće i nafake iz dana u dan naš život je postajao sve veće opterećenje. Supruga se počela udaljavati, zatvarati u sebe. Sate i sate je provodila u uređivanju kuće i vrta. Ja koliko god da bi radio i sklapao dobre poslovne aranžmane, na kraju bi najčešće u poslu bio prevaren ili u minusu.

Istovremeno non stop su nas pratile neke zdravstvene tegobe. Sve troje smo imali skoro identične probleme, zbog kojih smo mjesecima bili po specijalističkim ordinacijama i provodili različita ispitivanja. Otjecali su nam stomak, ruke, noge, mučile nas glavobolje, nervoza, nesanica. Liječnici su sumnjali na jetru, gušteraču, žuč, srce…Nevjerovatno i neshvatljivo!
Negdje pred kraj školske godine saznali smo da je sin umjesto na fakultetu, krenuo stranputicom. To je bio novi šok, zbog kojeg su započele bračne svađe. U nekoliko mjeseci redala su se jedno za drugim šokantnija saznanja o njemu. Odao se alkoholu, drogi, kockanju, kamatarima.

Na vraćanje njegovih dugova potrošio sam preko 50.000 maraka. Dao sam i posljednju marku, čak i rasprodao nešto imovine. U napadu bijesa pokušao sam se fizički sa njim obračunati, ali se između nas ispriječila moja supruga.

“Udari me ,majku ti…Biće ti to posljednji put u životu – prijetio mi je sin jedinac.

I ko zna kako bi se ve završilo, da nije supruga našeg sina otjerala u njegovu sobu, a mene molila da se smirim. Bio sam spreman da ga ubijem.

Nesreće u jednom satu
Te noći sam se prvi put sreo sa prikazom u svojoj sobi. Tačno sam vidio mog sina kako želi da me uguši. Kada sam upalio svjetlo, nije bilo nikoga. Ali sam čuo korake prema njegovoj sobi. Zaista sam vjerovao da je to bio on. Ali, njega nije bilo u njegovoj sobi. Od žene sam saznao da je otišao kod djevojke.

Čak ga je u mome prisustvu kontaktirala telefonom, da bi me uvjerila kako on nema nikakve veze sa mojim halucinacijama. Kako je vrijeme prolazilo, mi smo tonuli sve dublje. Zabrinutost, strahovi i strepnje su se osjećali u zraku, zavukli su se u sve pore našeg života.

Presudan trenutak da nam se otvore oči i posumnjamo na prokletstvo na našoj kući bila je nevjerovatna kobna igra sudbine. U jednom danu sve troje smo se sreli u tuzlanskoj bolnici.

U prvim večernjim satima supruga je pripremala večeruu. Ja sam sjedio i skoro zadrijemao pred kućom. Čuo sam njen vrisak. Poput robota, ustao sam i krenuo prema ulaznim vratima na prvom spratu. Ne znam kako sam se okliznuo i zašto sam udario glavom od štok. Nisam uspio doći do nje. Ona je i dalje jaukala.

Šerpu ključale vode, kasnije je pričala, kao da je neko uzeo iz njenih ruku i zalio je po obje noge. Nisam imao snage pomjeriti se. mrak pred očima, bolovi u desnoj ruci i ramenu kao da su me ukočili.

San u sedmoj noći
Jedan moj radnik nas je oboje odvezao do hitne pomoći, a odatle smo prebačeni u bolnicu. Tamo novi šok. Saznajemo da nam je sin prije pola sata dovezen u besvjesnom stanju. U saobračajnom udesu teško je nastradao. Iz suprotnog pravca je neko preticao i direktno udario u njega.

Ovo je za Ginisa. U istom danu i jednom satu tri nesreće; otac, majka i sin – komentirala je dežurna liječnica.

Nakon te opaske, osjetio sam kako mi sva krv nestaje iz lica. U tih nekoliko sati moga bolničkog boravka pitao sam se, po ko zna koji put, šta se to dešava mojoj porodici? Znao sam i osjećao da su ovo opomene i upozorenja.

Od marta prošle godine obilazili smo duhovne iscjelitelje, parapsihologe, vidovnjake, posjećivali turbeta, dijelili sadaku, zekjate…U pojedinim trenucima smo imali osjećaj kao da nas je krenulo u kući. ubrzo bi nas pritisnuo neki novi belaj.

O svemu što nas je snašlo krajem prošle godine ispričao sam Vidovitoj Rabiji, koja je otorika našu zvijezdu.
“Ima tu svega i svačega. Sihir teške nesreće stavljen je, poturen u temelj vaše kuće – kazala je Rabija.

Učila je Kur anske molitve, dala nam je neke naučene stvari da nakadimo kuću, zapise, učenu vodu, zaštitne hamajlije. Za sedam dana bili smo bolji.

Interesantno u sedmoj noći svi smo sanjali stariju ženu iz komšiluka kako nešto traži oko naše kuće. Jasno nam je da nam je ona to zo podmetnula. Eno je boluje od Nove godine, ali mi joj ne sudimo. Ima ko da joj sudi i presudi!

Moja porodica je uspjela vratiti mir, nafaku i zdravlje u kuću. Ipak najvrijednije od svega je što se naš sin probudio i osvijestio. Samoinicijativno je otišao u komunu za liječenje od narkomanske ovisnosti.

Vidovita Rabija važi za jednu od najsposobnijih i najuspješnijih iscjeliteljki u regiji. Njen kontakt telon (viber) je 00387/61 486 302. Posjetite njenu FB stranicu: https://www.facebook.com/vidovitarabija/ (Naj portal/MARKETING)