Pratite nas

Sudbine

Uspješni Bosanci u svijetu: KAKO SU MARTIN I MUJESIRA VUKANČIĆ IZ VAREŠA USPJELI U AUSTRALIJI?

Published

on

Rudnici Kalgoorlie u Australiji su jedina sličnost sa Varešom, gradićem u BiH, odakle su izbjegli 90-ih godina prošlog vijeka. Porodica Vukančić, Martin i Mujesira, on katolik, ona Bošnjakinja, su morali da odu, jer je njihov brak bio mješovit, a Jugoslavija se raspadala po etničkim granicama.

Martin Vukančić danas uživa u uzgoju tropskih biljaka. Nešto slično je imao i u svojoj dnevnoj sobi u Varešu, nekada davno. Prisjeća se da je imao dobar posao i 100,000 dolara u banci.

Međutim, kada su u ljeto, 1995. godine sletjeli u Brizbejn, sa sinom Slavenom, u džepu su imali svega 250 dolara, i jakne koje su ponijeli na sebi. Ne samo da su u ratu ostali bez novca i imovine, ostali su i bez svojih karijera. Vukančić, koji je nekada upravljao sa dva površinska kopa, došao je u situaciju da traži bilo kakav posao.

“Bukvalno samo krenuli od nule, od dna,” prisjeća se  za “Nezavisne” Martin Vukančić, dok novinarima sipa domaću kafu.

“Ja sam bio tehnički direktor, a kada sam došao ovdje, bio sam niko i ništa.”

Aplicirao je na nekoliko rudarskih poslova u Australiji, ali svi su završavali istim razgovorom:

“Kada bi me pitali koliko radnog iskustva imam, rekao bih 15 godina. Ali, kada bi me pitali u kom rudniku sam radio i kada bih odgovorio da sam radio u Bosni, svi su prekidali vezu”, prisjeća se Vukančić.

Porodica Vukančić je vrlo brzo shvatila da je Australija zemlja mogućnosti, ali da moraju da nauče jezik i ponovo se vrate studiranju. Prva stvar koju je Mujesira Vukančić izgradila bilo je “utvrđenje za učenje”. Sto, sa stolicama okolo, sve je bilo prekrivreno knjigama, sveskama, rječnicima, gdje je, kako sama kaže, učila “kao idiot”.

“Samo bih uskočila tu i učila, učila i učila. Niko nije smio ništa da pomjeri. Samo bih prespavala, ili otišla do fakulteta, i onda se vraćala i ponovo učila,” kaže ona. Njena odlučnost da uspije bila je zaostavština još iz rata, kada se svakodnevno borila da preživi.

“Baš zbog svega što smo prošli i preživjeli, nešto je u meni stalno govorilo: Nećeš me uništiti”, prisjeća se ona, dodajući da je bila odlučna da opet bude ono što je bila, bez obzira koliko energije uložila u to. U međuvremenu, oboje su dobili australijske kvalifikacije: gospođa Vukančić diplomu u primjenjenoj hemiji, a suprug kao rudarski inžinjer. I dok gledaju zajedno Martinovu sliku sa diplomiranja, gdje je izgledao blijed, poput duha,

Martin na sve to kaže:

”Ali, bio sam sretan, jer sam se riješio stresa učenja na jeziku koji sam tek naučio i paralenog rada”, kaže on.

I dok su putovali na različite univerzitete, usput su raznosili flajere po kućama, kako bi zaradili bar za prevoz. Ali, iz današnje perspektive, kada je izgubio sve napuštajući BiH u po noći, kaže da više ne cijeni materijelne stvari. Pa, ipak, gospođa Vukančić kaže da joj je najsrećniji dan bio kada je dobila posao:

“Željela sam da živim od onoga što sam naučila, željela sam se odužiti zajednici”, kaže ona. I Martin je imao sreće. Naime, pola godine nakon što je diplomirao, ponuđen mu je posao u rudniku “Kanowna Belle”, gdje je dobio ček na 5000 dolara.

“Bio sam zaprepašten. Govorio sam sam sebi: Martine, reci nešto, skoči od sreće”, prisjeća se on. I dok je u početku bio nepovjerljiv jer je to bila ogromna plata na godišnjem nivou, na kraju se ispostavilo da je ponuda bila iskrena.

I dok se prisjećaju rata u BiH, ipak kažu da je Australija njihova zemlja iz snova:

“Kada je riječ o Australiji, ništa ne bih mijenjao, apsolutno ništa i tačka”, kaže Martin.

Ovaj bračni par je sretan i pustio je korjenje u Godlfildsu. Njihova odlučnost da uspiju bila je vođena i željom da njihov sin Slaven, za kojeg kažu da govori kao pravi Aussie, ima bolju budućnost. I dok priznaje da u BiH nisu dobro gledali na miješovite brakove, u Australiji se osjeća potpuno slobodan:

“Možete podjeliti jabuku na pola, ali ne i nas dvoje”, kaže na kraju Vukančić, osmjehujući se svojoj ženi. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending