Sa 12 metara visoke stijene koja se nalazi u blizini Bele Palanke već 40 godina viri jedna kuća. Put do nje nije jednostavan, dijelom se ide asfaltnim putem, dijelom makadamom, dok se ne dođe do velike strmine – onda ne postoji drugi način osim ići pješice.
Kuću u stijeni sagradio je Miroslav Pavlović iz obližnjeg sela kada je imao 25 godina. Na ovom mjestu uživao je još kao dijete na putu do škole, a već decenijama uživa u onom što je napravio i sjedinio se s onim što najviše cijeni – s prirodom.
“To je bilo ostvarenje mog dječačkog sna, jer sam kao dijete obožavao da dolazim na ovu stijenu sa koje se vidi i Divljana i Divljansko jezero i ljepote Suve planine. Predivna panorama”, kaže Miroslav i dodaje: “Ovdje sam jedno s prirodom“.
Miroslav i danas uživa u pogledu na okolna brda i jezera, jednako kao u vrijeme kad je bio dječak. Prisjeća se ogromnog napora da se kuća izgradi.
“Najteži dio posla je bio da se sav materijal iznese do stijene. Nekad je i po 15 ljudi na leđima u džakovima nosilo beton do gore koji smo miješali u miješalici u selu, a od sela dovozila zaprežna kola. To je bilo ludo“, priča kroz smijeh.
Trebalo mu je tri-četiri godine da napravi ovu fascinantnu kuću koju okružuje visoka stijena. Pod je na 8 metara visine, a ploča iznad plafona naliježe na gornji dio stijene visoke 12 metara.
U njoj je nekada živio, a veći deo vremena je koristi kao vikendicu. Miroslav živi u Beloj Palanci, koja je udaljena od ovog mesta tek 10-ak kilometara, ali na svoju stijenu dolazi kad god može.
Miroslav se bavi građevinom, iako nije školovan za to. Ipak, samouki talentovani građevinac ima dosta posla, traže ga u Palanci, ali i u okolnim mjestima, pa često putuje. Svuda je tražen, a da bi mogao da radi i tamo gdje nema struje, kao što je slučaj kod njega, napravio je i mješalicu na ručni pogon, koja, kako kaže, radi jednako brzo kao električna.
Iako je stalno okružen ljudima, Miroslav je usamljenik i ovo mjesto je jedino u kojem uživa. „Ja vidim ljude, ali ih ne razumijem. Ja sam čovjek prirode. Ja u stvari vidim samo prirodu, ona me jedino zanima. I to građevinarstvo pokušavam da stopim s prirodom jer njoj se moramo prilagođavati. Priroda je uslovila i izgled moje kuće“.
U posjetu mu često dolazi kćerka Božica i četvorogodišnja unuka Eva. I Božica svoje slobodno vrijeme obožava da provodi u ovoj kući da se skloni od gužve.
Za kuću je veže cijelo detinjstvo, a sjeća se da u vrijeme kada je bila uzrasta kao njena kćerka sada nije ni smjela da izađe na terasu jer se plašila provalije nad kojom kuća stoji. Osim što voli da dođe zbog sebe i mira koji joj nudi priroda, Božica dolazi često zbog kćerke. Sjeća se da kad je ovaj poduhvat započeo njen otac nije imao odobravanje niti porodice, niti okoline, ali kako je vrijeme odmicalo, to se mijenjalo. (Naj portal)
