Fudbal je i dalje najpopularniji sport na planeti, ali mnogi ljubitelji igre primjećuju da nešto nedostaje. Stadioni su puni, TV-prava vrijede milijarde, no na terenu se sve rjeđe viđaju potezi koji oduzimaju dah. Publika s nostalgijom spominje Ronaldinha, Zidanea ili Maradonu, dok se današnji fudbal sve više pretvara u savršeno naštimovan sistem – ali lišen magije.
Od Ronaldinha do pressing mašine
Nekada je fudbal bio pozornica za umjetnike. Ronaldinho je driblao s osmijehom, Zidane je diktirao ritam, a Totti stvarao čaroliju iz ničega. Danas je takvih igrača sve manje. Lionel Messi i Neymar još čuvaju duh improvizacije, a mladi Vinicius ili Yamine Lamal podsjećaju na stara vremena – ali oni su prije izuzetak nego pravilo.
Moderni fudbal diktiraju pressing, brz protok lopte i fizička moć. Ljepota igre često je žrtva taktičke savršenosti. “Sistem je važniji od pojedinca” – postao je nepisani zakon savremenih trenera.
Akademije proizvode vojnike
Veliki dio problema leži u omladinskim školama. Djeca već od osme godine ulaze u stroge programe, gdje se naglasak stavlja na taktiku, fizičku pripremu i rezultat. Treneri žele pobjede na turnirima, a ne nužno razvoj mašte.
“Danas stvaramo igrače koji znaju gdje trebaju stajati, ali ne i šta smiju pokušati,” kaže jedan poznati trener omladinskih selekcija iz Njemačke. Rezultat je uniformnost: svi igraju slično, rijetko ko se usuđuje na potez koji ruši pravila.
Nestanak ulice
Još jedan faktor je nestanak uličnog fudbala. Generacije Maradone, Ronaldinha ili Messija stasale su na betonu i malim golovima, gdje je dribling bio nužnost. Na ulici nije bilo taktike ni VAR-a, samo mašta i improvizacija.
Današnja djeca više vremena provode u zatvorenim treninzima ili za konzolama, nego na igralištima. A bez ulice – nestaje i baza kreativnosti.
Između discipline i slobode
Naravno, fudbal se ne nalazi u krizi opstanka. Popularnost je veća nego ikada, a stadionima i ekranima vladaju milijarde. No kriza atraktivnosti je očita. Taktika i sistem preuzeli su primat nad improvizacijom, a fudbal polako gubi onu umjetničku dimenziju koja ga je činila posebnim.
Pitanje za budućnost glasi: mogu li treneri i akademije pronaći ravnotežu? Da zadrže disciplinu i modernu fizičku pripremu, ali da opet oslobode prostor za maštu, dribling i lucidnost. Jer bez tih poteza, fudbal možda ostane savršen – ali postaje dosadan.
Amir Mirvić (Naj portal)
