Pratite nas

Sudbine

U posjeti Zijadi Efendić, ekonomisti iz Srebrenice: UMJESTO KANCELARIJE, IZABRALA FARMU BIKOVA

Published

on

Zijada Efendić završila je Ekonomski fakultet, ali kako nije mogla da pronađe posao u struci, preuzela je inicijativu i sama sebi “napravila” posao, uzgaja bikove.

Zijada sa porodicom živi u Gornjim Potočarima, a u selu Skejići odlučila je otvoriti farmu za uzgoj bikova, iako je prvi plan bio da se bavi uzgojem pilića. Međutim zbog daljine i slabije prohodnih puteva, naročito zimi, nije mogla naći firmu koja bi vršila otkup.

“U Srebrenicu sam se udala 2007. godine, a muž je došao 2001. godine pa je uz pomoć donacija vršio obnovu korak po korak. Završila sam Ekonomski fakultet, smjer računovodstvo i finansije. Svi se pitaju kako sam sa diplomom došla do uzgajivačice bikova” – kazala je za Faktor.

Međutim, ovo mjesto u kojem sam ja rođena na samoj je granici sa Srbijom i imala sam ideju, ne da zarađujem, već da taj kraj opstane, da ljudi dolaze i ostaju. Ima povratnika koji su od Srebrenice udaljeni 35 kilometara i nisu zaposleni, a imaju porodicu, djecu i nemaju računice da zbog 500 maraka idu na posao u Srebrenicu. Prvenstveno je bila ideja da se ti ljudi uposle i da taj kraj ne zamre skroz – priča Zijada.

Sada ima 30 grla stoke, a u planu je proširenje kapaciteta kako bi ih mogli zbrinuti još i više. Na pitanje ko joj pomaže, Zijada odgovara:

“Ne pomaže niko, sama sebi pomažem. Imam radnike i ja radim što rade i oni. Sada upravo idem da istovarim koncentrat. Imam tri radnika iz tri povratničke porodice”.

Kaže da je teško povratnicima, naročito u malim sredinama.

“Teško je u cijeloj državi, a kamoli u Srebrenici i u toj maloj sredini. Sela su sva udaljena od grada, od fabrika, a nema ni puno stanovništva. Mada nema ni puno fabrika koje bi zapošljavale, tako ni puno izbora za rad. U svakom smislu je teško – kaže Zijada.

Nadala se, kaže, da će sa diplomom lakše doći do posla, ali ispalo je da od toga nema ništa.

“Ja sam zadovoljna i sretna, radim za sebe i ne ovisim ni o kome – kaže Zijada.

Ona poruluje nadlaženima da obrate više pažnje obratiti na povratnike, na donacije koje se daju.

“Država treba da podrži mlade ljude, mlade porodice, da obiđu i vide šta se radi, da hoće da žive tu i da im djeca idu u školu. Ja hoću da mi djeca idu tu u školu, a ne da razmišljam kako da prodam sve i da idem dalje. Ne dođu donacije do pravih ljudi – zaključuje Efendić. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending