Za Trebišnjicu kažu da je jedna od najvećih ponornica a u Evropi, i tu bi kod većine otprilike počeo i završio sav razgovor o ovoj rijeci. Možda se mogao naći još poneki komentar o tome kako je za tu titulu zaslužno vrlo specifično tlo ovog dijela Hercegovine koje propušta svu vodu u podzemne sisteme, da bi, kada se ovi sistemi napune do vrha, ta ista voda izbijala iz površine.

Naime, za vrijeme dugotrajnih kiša Trebišnjica je znala izbijati izbijati iz mnogobrojnih malih izvora, pa na takav način je zadacvala velike problem ovdašnjim zemljoradnicima, jer se nikada nije znalo gdje će se voda pojaviti, a gdje nestati. Zbog te njene nepredvidive “naravi” ovdašnji zemljoradnici su morali iznalaziti različita rješenja kako bi sve svoje usjeve spasili i zaštitili. Tako su se pojavili dolapi ili vodena “kola” koja su danas ostala turistička atrakcija Trebinja, koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Dolap ili “kolo”stoji uspravno i nadmeno, umetnuto na kameni dio koji se naziva kulina. Iako pomalo ljubomoran na mostove ispod kojih se provlači Trebišnjica-ponornica, on tu istu rijeku miluje, preko sebe prenosi i navodnjava njive ne dopuštajući im da ožedne. Ponekad napravi pauzu, zaustavi se i sunča se. Dolap često pozira fotografima, slikarima i diči se pred ribarima, kupačima… tako postaje i slikarski motiv i dio trebinjskih razglednica. On i dalje služi svrsi i podsjeća na nekadašnja vremena.

Ne zna se tačno od kada datiraju trebinjski dolapi. Ostala je priča da je Mujaga Hadžihasanović, putujući na hadž, u Misiru zapazio naprave koje iz Nila izbacuju vodu na žedne oranice, pretvarajući ih u rajske bašče okovane pustinjom. Predaja kaže da je istog trenutka od letvica napravio maketu, pa se, po njegovom povratku s hadža, pod Pridvorcima kod Trebinja ubrzo počelo okretati čuveno Hadžihasanovića kolo

Glasoviti turski putopisac Evlija Čelebi, prolazeći ovim krajem, zabilježio je kako je na Trebišnjici prebrojao stotine vodenih kola. Trebinjci kažu da je Čelebi uveliko pretjerao s ovim stotinama, da na Trebišnjici nikada nije bilo više od dvadesetak, možda u neka prijašnja vremena i četrdeset ovakvih kola, te da je vjerovatno tuda nailazio u kišnom periodu kada su sva bila stavljena u pogon. Ali, svi se slažu s činjenicom da su vodena kola i danas jedan od simbola i zaštitnih znakova Trebinja, po čemu je, između ostalog, cijeli ovaj kraj ostao poznat.

Francuski geograf i etnolog Guillaume Lejean, boraveći u Trebinju 1858. godine, opisuje plavu Trebišnjicu i za nju kaže: “Široka, ali bez dubina, širi svoju bistru površinu između obrađenih brežuljaka i bašči koje oplođuje pomoću kola ili norias, kako bi rekli u Španiji.” Kolima je bio očaran i poznati francuski slikar, crtač i graver Alexandre de Bar, pa je sredinom 19. stoljeća, oduševivši se, oslikao trebinjsku Gradinu i vodeno kolo na Blacama, kao i Maltezovo kolo na suprotnoj strani. Brojni su drugi putopisci i slikari bili opčinjeni ljepotom trebinjskog pejzaža, koji je zahvaljujući upravo dolapima izgledao kao dženetski vrt u sprženom hercegovačkom kršu.

Savo Pujić, lingvist i profesor jezika, u svom djelu Vodena kola na Trebišnjici kaže da, ako se pođe od legendarnog začetnika izgradnje starog natapnog sistema, ipak ostaje otvoreno pitanje vremena u kojem je to učinjeno. “Hadžihasanovići su doselili u Pridvorce poslije izgona Turaka iz Herceg-Novog 1687. godine. Po tom bi se moglo zaključiti da taj sistem nije mogao biti izgrađen sve do završetka burnih tursko-mletačkih ratova krajem druge decenije 18. vijeka, jer su tek doseljeni Muslimani u to vrijeme bili primorani da privremeno napuštaju trebinjski kraj. Ali zna se da su Hadžihasanovići doselili na svoj raniji posjed, pa je to moglo biti prije tih ratova”, navodi Pujić.

Izo Rokolj, Trebinjac koji od proljeća do jeseni živi u Trebinju, a ostatak godine provodi u Holandiji, a sada živi u Holandiji, prisjeća se dolapa i kako su se sva djeca emotivno vezala za vodena kola pored kojih su živjeli. “Svako kolo imalo je svoje ime. Mi, djeca, imali smo svoja kola pored kojih smo živjeli i njima smo pripadali. Kao u Sarajevu što djeca žive i pripadaju određenoj mahali, tako smo i mi pripadali i živjeli pored vodenih kola. Ja sam rođen na Maltezovom kolu. Sjećam se da je u Hercegovini često bila oskudica vode. Međutim, kada pada kiša, imate stotine tih malih potoka i rijeka, kao da čitav kraj odjednom oživi vodom. Na svim poljima oko Trebišnjice, zbog temperatura koje ljeti dosežu i iznad 40 stepeni Celzijevih, ništa se ne bi moglo iskorištavati od zemlje, sve bi propadalo, da nije bilo ovih kola za navodnjavanje. Neka od njih i danas rade, u funkciji su, ali se slabo koriste. Zemljoradnici danas koriste električne pumpe, a vodena kola ostala su samo kao turistička atrakcija”, pojašnjava Rokolj.

“Mada, većina zemljišta ostaje neiskorištena, svako uzme samo manji dio koji će obrađivati. Valjda će nekada doći vrijeme kada će se sva ova zemlja, koja je izuzetno plodna, a ima i vodu, iskorištavati u svojim punim kapacitetima. Neki kažu da je za to kriva izgradnja hidroelektrane na Trebišnjici. Vidite, kada je riječ o hidroelektrani, nema sumnje da je ona dosta stvari promijenila, i to u cijelom toku rijeke. Međutim, imate i drugu stranu priče. Kada je prije nekoliko godina bio problem s akumulacijom Jablaničkog jezera, nije bilo dotoka vode, pa su odjednom isplivale brojne stvari koje su potopljene jezerom. Ljudi su imali priliku vidjeti šta je sve jezero potopilo. Tu je bilo od nišana, nadgrobnih spomenika, munara, stećaka, do drugih starina. Neke od njih sigurno bi bile i zaštićene da nisu bile potopljene. Onda se jedan sjajan novinar, koji se bavi ekološkim temama, pojavio i kazao genijalnu stvar: ‘Jeste, mogli smo mi to sve sačuvati, u to nema sumnje, ali morate isto tako znati da biste u tom slučaju još uvijek u kući koristili svijeće.’ Eto, tako je otprilike i s Trebišnjicom.” (Naj portal)