Miki Jovičić bio je čovjek čija je duša stvarala magiju – gotovo dvije hiljade pjesama, među njima najmanje dvjestotinjak bezvremenskih hitova koji i danas žive.
Ranjivi svijet
Iza tog talenta stajala je sudbina toliko bolna da je nadmašila i najtužnije stihove koje je napisao. Rođen 21. decembra 1953. u Batuši kraj Požarevca, Miki je već kao dijete osjetio težinu života. Nakon razvoda roditelja odgojila ga je baka Vukosava, jedina sigurna luka u njegovom ranjivom svijetu.
Još u osnovnoj školi bilježio je prve stihove u svoje bilježnice, ni ne sluteći da će jednog dana pisati pjesme koje će obilježiti generacije. Nakon Poljoprivredne škole radio je na Jugoslavenskim željeznicama, gdje je, prema riječima pjesnika Bore Vasića, bio uzoran radnik – tih, skroman, nenametljiv, ali s nevjerovatnim osjećajem za emociju.
Bio je čovjek koji je volio mnogo, ali je jednako toliko puta bio povrijeđen. Iz tri braka imao je troje djece, a svaki ljubavni brodolom ostavio je dubok trag u njegovom srcu. Ipak, pjesme su ga nosile – pisao je samo istinu, srce, bol, ljubav. Pisao je bez kalkulacije. Njegovi tekstovi nisu bili posao – bili su disanje.
Za Šabana Šaulića napisao je tridesetak hitova, a mnoge Zorice, Ružice i Vanje ostale su zauvijek zapamćene kroz stihove u kojima je Miki liječio vlastite rane. No sudbina je bila neumoljiva. Najbolnije poglavlje u njegovom životu vezano je za suprugu Zoricu Dimov. U želji da je pretvori u zvijezdu, dao joj je sve – svoje ime, svoje pjesme, svoje kontakte, svoj život. Kad joj je iskreno rekao da nema glas za veliku karijeru, otišla je i povela djecu, a Miki je potonuo u najdublji mrak.
Nakon pokušaja samoubistva, srećom neuspjelog, dogodilo se ono što je mislio da je čudo – Zorica se vratila. Nastavio je živjeti zbog nje i djece, a napisao je i jednu od svojih najljepših pjesama: “Ti si lek za moju dušu”. Ali sudbina je još jednom udarila najjače.
U septembru 1993. pri povratku u Makedoniju doživjeli su tešku saobraćajnu nesreću. Zorica je izgubila život za volanom. Miki i kći Olgica preživjeli su s lakšim ozljedama, ali nakon toga Miki se potpuno slomio. Noći je provodio spavajući na njenom grobu, oboljevajući od tuge.
Osjećajan i slomljen
Kad mu je život već izgubio smisao, pojavio se bizaran obrat: u Požarevcu se pojavila pjevačica koja je izgledala i pjevala gotovo identično kao pokojna Zorica. Miki ju je dugo izbjegavao vidjeti, a kad je to učinio – ostao je šokiran. Vjenčali su se, i činilo se da mu je sudbina barem nakratko vratila dah.
Ali ni to nije potrajalo.
15. januara 1996. godine Miki je preminuo – tiho, s osmijehom na licu. Mjesec dana kasnije, Vanja je rodila njihovog sina Stefana.
Njegova porodica ostala je izgubljena – sin Zoran u vojsci, kći Olgica mala, Vanja sama. I tada, kao i mnogo puta ranije, u pomoć je priskočio kompozitor Miša Stojićević, koji je platio sve troškove sahrane. A slavnih imena nije bilo nigdje – čovjek koji im je dao hitove nije dobio ni posljednji ispraćaj dostojan svog genija.
Miki je otišao kao što je i živio: tih, osjećajan, slomljen – ali sa stihovima koji su nadživjeli sve tragedije. Njegovo ime možda nikad nije bilo najglasnije, ali njegova muzika jeste.
I ona će ga čuvati zauvijek.
Pročitajte još:
Šaban Šaulić ostavio je pjesme zlata vrijedne: UDOVICA GOCA GODIŠNJE NAPLATI OKO 60.000 EURA!
