Malo je penzionera, ako nema svoju djecu koja rade, da danas u biH mogu živjeti od svojih penzija. Uglavnom plaćaju režije, a ostatak troške na skormne namirnice i za lijekove (one najneophodnije).
Tek kada čovjek svjedoči sumornoj svakodnevnici, postaje mu jasno da našim penzionerima nije lako. Scene su zabilježene u apoteci u Maglaju.
Dragi Bog je poslao 30-godišnjaka u apoteku, koji je relativno dobro situiran. Ispred njega je bio jedan stari dedo. Pita apotekarku:
“Može li do penzije”?
Apotekarka je klimuna glavom, dala lijekove, objasnila kako se koriste, kazala da koštaju 8,70 KM, te zapisala u svesku. A deo izlazi I ponavlja:
“3 x 2 tablete i 8,70 KM”.
Gospodin iza njega je skoro zaboravio zbog čega je došao u apoteku. Steglo se u grlu, pa apotekarku pita:
“Da li je dido pitao može li do penzije pa da tad plati ili može li mu to terapije biti do penzije”?
Apotekarka mu objasni da uzima lijekove na dug do penzije, te da redovno početkom mjeseca izmiri nastale obaveze.
Momak se u tom trenutku ponudi da plati taj lijek, a onda upita aporekarku da li ima još dugova penzionera.
Apotekarka tiho i stidljivo reče da ima još dugova i da ona tako penzionerima daje lijekove na veresiju do penzije.
Momak je zamoli da sabere sve dugove koji imaju penzioneri…Nakon kraćeg vremena, lik plati skoro 400 maraka a apoterka ostade plačući jer nije vjerovala da se u današnjem vremenu mogu desiti takve stvari…(Naj portal)
