Pratite nas

Sudbine

Topla priča iz Bihaća: LJUBAV NA OBALAMA UNE JEDNOG RUSA I UKRAJINKE

Published

on

Svoje prve bračne dane Miralem Edinson iz Moskve i Olha Šejko iz Kijeva pamtit će po početku rata. Na početku ruske invazije na Ukrajinu spakovali su stvari i krenuli u bijeli svijet. Put ih je doveo u nekoliko hiljada kilometara udaljeni Bihać gdje trenutno privremeno borave.

On je Rus, a ona Ukrajinka. Upoznali su se godinu prije rata, nekoliko dana prije početka rata vjenčali, a prve zajedničke dane i njeno preseljenje kod njega u Moskvu obilježio je početak agresije.

“Vidjela sam da imam poziv od mame i brata rano ujutro. Kad sam opet uspjela dobiti brata, rekao je da ih je probudio zvuk granata”, kaže Olha.
Nisu puno razmišljali prije nego što su se odlučili na odlazak. Njegova rodbina odgovarala ih je od odlaska.

“Ja sam njima pokazala fotografije i videa koje mi je mama slala i na kojima se čuju i vide eksplozije, a oni su govorili da je to fejk, lažno”, priča Olha za BHRT.
Miralem ima slično viđenje…

“To vam je zapravo ta ruska propaganda, time se oni vode, da je sve laž. U tom trenutku sam požalio što sam toj rodbini ostavio ključeve od svoje kuće”, kaže Miralem.

Olhina porodica u Ukrajini se tad već počela pakirati i bježati. Ubrzo su i njih dvoje otišli iz Moskve. Put automobilom kroz mnogo država do Bosne bio je izuzetno težak, pričaju nam, naročito jer je automobil s ruskim registarskim tablicama. Kako bi se osigurali, kažu, sa svake strane automobila nalijepili su zastavu Ukrajine.
“Na putu do Sarajeva stali smo u Jajcu. Ljudi su bili zbunjeni u smislu – došao je Rus, a na automobilu su mu nalijepljene ukrajinske zastave. Jedna starija gospođa, vlasnica kafića gdje smo sjeli, prišla nam je i moju suprugu jako zagrlila”, priča Miralem.

Toplinu i ljubav kakvu su ovdje osjetili, kažu da nigdje drugo nisu. Iako ovdje privremeno rade putem interneta da zarade novac, svoju sreću će, ipak, potražiti negdje drugo. Olha se želi vratiti na studij psihologije, a njen muž svom ranijem zanimanju – kao muzičar i inžinjer zvuka. Cilj im je Kanada.

“Voljela bih tamo izgraditi karijeru, nikad se nije kasno vratiti na studije, mladi smo mi. Ja mogu nastaviti studirati u bilo kojoj drugoj državi, gdje god želim”, kaže Olha.

Iako nije isto kao kod kuće sa cijelom porodicom, u malo drugačijem okruženju Olha ipak obilježava Vaskrs.

“Ja volim vjerske praznike i tu ljubav prenijeli su mi roditelji. Iako neće biti porodične topline i potpunog doživljaja, ipak su kolači spremni i obojili smo jaja”, priča Miralem.

Ovaj skromni par kaže da se oni ne razlikuju od drugih parova. Na kraju je kazao:

“Citiraću pjesmu Džona Lenona “Zamislite da svi ljudi svijeta žive zajedno kao jedno”. Ta poruka je poprilično jasna – ne podržavajte ništa što uništava.” (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending