Pratite nas

Sudbine

Topla i bolna priča o mostarskoj lasti Amiru Haniću: ODRASTAO U DOMU, NEMA RODITELJE, ALI IMA BRAĆU SKAKAČE

Published

on

Nekad za priču moraš kopati. Pregovarati, nagovarati i zagovarati. Okretati, prevrtati i zavrtati. A nekad ti priča sama skoči u krilo. Novinar 24 sata Denis Mahmutović bio je uporan, te je dobio uistinu “novinarski dragulj”. Topla, ali I bolna priča o mostarskoj lasti Amiru Haniću.

Gazi kroz 23. godinu, njegovo radno mjesto je “Stari most”. Živi od toga! Amir službeno još uvijek nije ikar, odnosno skakač sa Starog mosta. Pripravnik je, baca se s drugih, okolnih skakaonica i mostova, visokih po 17 ili 18 metara, a za privilegiju odljepljivanja sa Starog mosta još čeka na amen od starije ekipe. Dok ne dobije njihov blagoslov, pomaže im u pregovorima s turistima, prikupljanju novca i sličnim juniorskim zadaćama.

– Klub skakača mi je pomogao. Bio sam dijete iz mostarskog dječjeg doma za siročadi. Kad sam izašao, nisam imao nikoga. Skakači su me sklonili s ulice i dali mi hljeb u usta. Počeli su mi pomagati na razne načine, a evo, sad i ja pomažem njima. Kako mi je bilo u domu? Nikako, kako će biti? Loše iskustvo, vjeruj mi. Kad sam imao jednu godinu, roditelji su me tamo ostavili, a izašao sam s 18. Imali smo hranu i krov nad glavom, ali to je sve. Nije to dobar život – priča Amir i gleda u prste kojima gužva cigaretu.

Kako mu je uopće palo na pamet zarađivati za život strmoglavljivanjem u ledenu rijeku?.

– To je svakom Mostarcu san. Ti skokovi sa Starog mosta, razumiješ? Kad sam bio manji i kupao se u Neretvi, znao sam stajati dolje, ispod mosta i gledati te momke. Bili su mi fascinantni. I onda još one priče da pravi Mostarac po tradiciji mora skočiti sa Starog mosta… Otišao sam da ih upoznam, a oni su me prihvatili kao svoje dijete. Sedmero ili osmero ih je aktualnih, ali tu ih ima dosta koji skaču na onim tradicionalnim skokovima. A ja, ja sam evo u pripremi. Treniram s manjih skakaonica, s tih sedamnaestak metara, i čekam – prepričava mladić za 24 sata hr..

U nastavku je ispričao da na Stzari most dolazi oko 10 ujutro, te ostaju do 6 popodne, sve zavisi koliko ima svijeta.

“Mi smo ti tu gotovo cijelo vrijeme. Ne skačemo samo u jednom kratkom periodu između novembra i Nove godine. Tada je pusto, a voda je prehladna. Nije problem tada visina, nego dubina. Voda naraste, ne možeš isplivati. Toliko je na sredini brza i odnosi te. Nosi i melje. I pod vodom te nosi okolo, a isplivaš sto metara dalje. Utrne ti tijelo, smrzneš se. Trebao bi tada čitav dan drežditi na mostu, za ništa. Za to vrijeme treniramo, trčimo, bicikliramo, spremamo se za sezonu – rekao je Amir. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending