Glumac Boris Komnenić preminuo je u 64 godini poslIJe teške bolesti, a prije manje od mjesec dana snimio je posljednju scenu.

Igrao je lik Steve u seriji “Koleginice”, a njegov kolega Predrag Peđa Damjanović, koji je snimao sa Borisom, otkrio je da je glumac poslJednjih dana trpIo jake bolove.

“Poslednje scene smo prepravili, jer nije bilo šanse da dođe da snimi, prepričali smo ih, a u dIJelovima gdJe je baš morao da bude u prolazu imali smo dublera. Tad je već bilo pretužno, kada vidite nekog drugog čovJeka u “Stevinom” kostimu, a svJesni ste da dubler nije zbog toga što je scena opasna po život, već zato sto je naš veliki Boris, naše omiljeno, najduhovitije, najšarmantnije “gunđalo” na svIJetu, sprIJečen da dođe zbog nesnosnih bolova”, rekao je glumac.

Glumac Boris Komnenić rođen je 29. marta 1957. godine u Puli. Proglašen je prvakom drame Narodnog pozorišta, čiji je bio stalni član od 1984. godine. Poslije gimnazije koju je završio u rodnom gradu, upisao je Fakultet dramskih umjetnosti.

Domaća publika zavoljela ga je još kao Guzu iz “Boljeg života” i uprkos brojnim ulogama najviše će ostati upamćen po ovoj. Među filmskim i televizijskim naslovima u kojima je igrao su: “Bal na vodi”, “Špadijer jedan život”, “Gore dole”, “Vratiće se rode”, “Miris kiše na Balkanu”, “Sinđelići”, “Apofenija” i drugi.

O njegovom privatnom životu malo se zna, a davno je bio u braku koji se, kako je sam rekao, ipak, završio slavno.

“Posao nije uticao na razvod, moj brak se slavno završio, pošto se razvod pokazao kao odlično rješenje. Bio je to jedan od najljepših trenutaka u našem zajedničkom životu, nikada se nismo bolje družili nego tog dana kada smo se rastali. Otišli smo zajedno na ručak, divno pričali i božanstveno se proveli, a tako smo i nastavili. I posao je bio jedan od faktora za razvod, ali nije bio presudan. Rene i ja se nismo dovoljno poznavali prije vjenčanja, onda smo počeli da se upoznajemo i nije nam se svidjelo ono što smo spoznali – ispričao je Boris Komnenić za “Story”.

Iz braka sa Rene on ima kćerku Niku koja je sada i majka. Ipak, kaže, da nije uspio da učestvuje u njenom odrastanju jer je ona tokom rata živjela sa majkom u Hrvatskoj.

“Nismo se vidjeli od izbijanja rata, jer iz nepoznatih razloga nikako nisam uspijevao da dobijem vizu kako bih otišao da ih posjetim. Od kada su vize ukinute, redovno se viđamo, ali sada je ona zrela i formirana osoba, majka moje unuke Lucije. Nike sada utiče na mene, pokušava da me vaspitava i učini zrelijim i boljim – ispričao je on i objasnio koliko mu je razdvojenost teško pala.

“Ne umijem ni da objasnim koliko mi je bilo teško. Radili su neki kanali, ni sam ne znam kako sam uspijevao da ih ostvarim, a oni su mi samo obezbjeđivali informacije da su njih dvije dobro. Najgora je bila ta neizvjesnost i naše međusobno nepoznavanje. Bile su to lćerkine najosjetljivije godine u kojima nisam učestvovao i taj period je praktično zauvijek izgubljen. Pokušavam da to ne ponovim s unukom i nadam se da ću u tome uspjeti.

Prvi put su se sreli poslije pet godina.

“Bio je to kao susret dvoje ljudi koji su veoma bliski, a ne znaju se. Sreli smo se u Ljubljani, jer tada još nisam mogao da dođem u Hrvatsku. Neprijatnost je veoma brzo razbijena, jer krv nije voda, a divni odnosi na sreću traju do danas. (Naj portal)