Pratite nas

Sudbine

Terezina kćerka je brzo zaboravila da je odrastala na selu: POSTALA JE GRADSKA GOSPOĐA, SAD JOJ JE MOJA KUĆA PRLJAVA

Published

on

Gospođa Tereza bori se s problematičnim ponašanjem svoje kćerke – s jedne strane je velikodušna i brižna, sve joj kupi, odveze je na preglede kad treba, pomogne joj riješiti probleme poput majstora, ali uvijek kad dođe na nedjeljni ručak, umjesto pozdrava već krene prigovarati da joj nije čisto i da joj se gadi kod nje jesti.

“Prvo mi gleda jesu li ladice čiste, briše svaku kašiku i viljušku. Onda viče zašto ne perem suđe u mašini, a ne na ruke, a ja sam sama i trebaju mi tri dana da se to nakupi, neću, lakše mi je oprati. Onda gleda da stepenice nisu čiste, pa joj je stolnjak ‘pun mrlja još od prošli put’. Na kraju mi govori i da obučem čistu majicu za vrijeme ručka. Ma to vam je postala jedna fina gradska gospođa koja je umislila da sad mene može stresirati oko čistoće”, povjerila se Tereza za Moje vrijeme.

Kako kaže, ona se još i trudi sve održavati urednim, ali na selu u kući s vrtom nije lako paziti na besprijekornu čistoću, kao što je to u malom stanu u gradu.

“Čistim tri dana prije nego što dođu, a onda donesem drva u kuhinju, i opet piljevine svuda. Ne možete na selu, ako se bavite drvima, njivom, cvijećem, zimnicom, ljekovitim biljem, ako kuhate svaki dan, ne možete nikako stalno imati besprijekorno čisto. Unuka onda čuje majku pa i ona krene prigovarati, ma, pravo da vam kažem, jedino mi je zet srećom toliko dobar da se ne miješa u ta naša natezanja”, kaže žena.

“Ja mislim da ona uopšte ne razmišlja o tome da to mene toliko vrijeđa i da sam svaki put kad odu nazad za Zagreb, danima frustrirana. Nemam s kim o tome po selu razgovarati, svi se samo hvale djecom, a znam da kod nikoga nije sve divno i krasno”, govori gospođa Tereza.

“Kad usporedim s drugima, moji kćerka i zet su vrijedni, visoko su se školovali i sami se izborili za dobra radna mjesta. Kćrka ne zna šta bi mi donijela, od odjeće do hrane. Moja prva komšinica još od svoje bijedne penzije mora davati nesposobnom sinu, jer je oguli do kože čim dođe penzija. Taj će već pedeset godina napunit valjda, a malo radi, pa ne radi, kako god, neću ulaziti, ali ja znam da on stalno izvlači novac od nje. A ona bi mu dala zadnji cent, ne krivim je, i sama sam takva”, govori nam.

Njena ljubav prema kćerki, zetu i unuci je bezuslovna.

“Muž mi je rano umro, nisam postavila granice na vrijeme, a sada više ne vrijedi šta ja govorim neka me pusti na miru s tim. Govorim joj neka je meni u kući kako je, moje je, ali me ne čuje”, ispričala je.

“Evo sada su mi se najavili da će doći nekoliko dana na godišnji, jedva čekam da mi dovedu unuku jer se nismo dugo vidjeli. Ali iskreno da vam velim, izdaleka me strah da će čim uđe u kuću kćerka naći dlaku u jajetu, a nekad mi se čini da samo to i traži. Ali šta ću, kad ih volim, a i ne znam šta mi donosi sutra i koliko ću ih trebati”, zaključila je Tereza. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending