Pratite nas

Sudbine

Svi bi mi trebali biti Miloš: MRZIO SAM MUSLIMANE, A KAD MI JE MAJKA ISPRIČALA DETALJ IZ PORODILIŠTA, U MOME SRCU NEMA VIŠE MRŽNJE

Published

on

Ovo nije priča o nacionalizmu koji, nažalost, hara balkanskim prostorima. Ispovijest ovog momka nas navodi na razmišljanje koliko smo svi bili u prilici da osjetimo ljudskost, čovjekoljublje, bez obzira na vjeru i naciju. Ovakve priče razoružavaju nacionaliste…

Zovem se Miloš, iz Trebinja sam, 1991. godište sam. Kao dijete sam mrzio muslimane. Otvoreno vam kažem da je to nešto zbog čega ću se kajati cijeli život ali sreća je u tome što se moja mržnja uglavnom bazirala na pisanje glupih i nepromišljenih komentara po društvenim mrežama, pa moja mržnja nikome nije direktno i lično naškodila.

Nijesam s roditeljima nikad pričao o tome sve do trenutka smo u nekom neformalnom razgovoru pričali o nekadašnjoj Jugoslaviji i tome kako se nekad živjelo. Ja sam u tom trenutku eksplozivno rekao kako mi Srbi nemamo šta s njima da pričamo i j*** ja to bratstvo i jedinstvo u kom smo mi bili s muslimanima. Rekao sam još neke gadosti od kojih me je sram i da pomislim, kamoli napišem.

Da ne dužim, reče mi mama da sjednem i da moramo ozbiljno da popričamo.

“Sine, čemu ta tolika mržnja? Mi te tako nismo vaspitali i ti to vrlo dobro znaš. A sad ću da ti kažem nešto što ne znaš. Znaš i sam da je bilo komplikacija na porodu ali ne znaš da je babica bila žena muslimanka. Kada si se rodio ona je odradila sve što je mogla da se rodiš kako treba. Nisi zaplakao odmah, pa smo se svi zabrinuli. Kada si počeo da plačeš, ona je pociknula od sreće i rekla “evo našeg momčine, biće živ i zdrav majci svojoj i svima nama 100 godina”.

Kada mi te je donijela u naručje, poljubila te je u nogicu i predala meni i tepala ti i pjevala ti neke pjesmice. Ne bi to trebao da zaboraviš.”

Danima sam nakon toga razmišljao, razmišljao i razmišljao. U određenim trenucima sam i zaplakao, što zbog svega što sam prije radio, što zbog ove babice koja je bila tako divna žena. Čak nijesam mogao ni da lijepo spavam od razmišljanja. Počelo je da me progoni sve ono ružno što sam pisao o muslimanima. Žena koja je muslimanka me je prva primila u svoje ruke. Prva mi pjevala pjesmice, prva poljubila…

Nakon dužeg razmišljanja o svemu tome, zakleo sam se da nikada više Miloš neće ništa reći ružno muslimanima, čak i da mene neko od njih uvrijedi.
Raspitivao sam se za nju, ali ništa nijesam saznao osim da je izbjegla. Da li je živa – ne znam. Volio bih da jeste a nešto mi govori da jeste.

Jel mislite da nije bilo obrnutih slučajeva na ovim prostorima?

Jako puno ih je bilo, ali se malo priča o dobrim ljudima I zlim vremenima! Mažalost! (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending