Bog je, od davnina slao svoje proroke i duhovne ljude da prenesu određene poruke narodu, da ih poduče, upozore… Pravoslavna crkva slavi u čuva uspomenu na Proroke koji su najavili dolazak Gospoda Isusa Hrista. I poslije toga, u posljednjih dvije hiljade godina, Bog je preko velikih duhovnika upozoravao narode. Jednog od takvih duhovnika, pravednika i molitvenika za cijeli pali rod ljudski, naš narod imao je u monahu Gavrilu.
Još kao mlad pripadao je Bogomoljačkom pokretu. Poslije Drugog svjetskog rata došlo je teško vrijeme za Crkvu.I pripadnici Bogomoljačkog pokreta bili su na meti nove komunističke vlasti. Vitomira, kako je bilo svjetovno ime starca Gavrila, uhapsili su pod optužbom da je narodni neprijatelj i neprijatelj socijalističkog poretka.
Na njega su vršili pritisak da više javno ne govori da Bog postoji, da ga prestane hvaliti, da se učlani u partiju, da ne slavi slavu. On se nije htio odreći Gospoda i svoje vjere, pa su ga isljednici tukli tako da mu je krv tekla iz usta, nosa i ušiju.
Proročanstvo starca Gavrila iz manastira Bošnjani:
„Srbiju će rasparčati, na dijelove, otcijepiće i Vojvodinu i Kosovo, i Sandžak, i Crna Gora će dijelom Albanija biti, daće se njenom narodu na korištenje, naši neće tamo smjeti ni živjeti. I tamo će naše svetinje rušiti. A svijet će ih podržavati, isti oni koji su nas i bombardovali. Više se neće iz Beograda zemljom upravljati, već će posebno, svaka otcijepljena jedinica imati svoje centre za sve. Spas je u opštem pokajanju i povratku Srba Bogu. Poslije velikog svjetskog sukoba Srbi će uz pomoć Rusije vratiti Kosovo, govorio je monah.
„Uobičajeno je bilo da kada dođemo iz rada, pročitamo večernju molitvu i onda uđemo u sobu kod oca, da ga prije spavanja obiđemo, da se dogovorimo za naredni dan, da nam da uputstva, da se ocu požalimo ako je nešto bilo loše, ili da ga pitamo da li mu nešto treba. Uvijek smo zadnji oproštaj, kad polazimo u sobu, uzimali iz očeve sobe. Majka i ja smo spavale u sobi preko puta da bismo mogle noću oca da obiđemo, da mu ne ispadne žar i tako…
Tako smo jednom ušle u njegovu sobu bez nekog posebnog razloga, da ga obiđemo, da vidimo da mu nije slučajno spala posteljina, da mu namjestimo. Otac je prišao prozoru i čudesno je pogledao. Tada još nije bilo ni bombardovanje, ni rat na Kosovu. Pogledao je kroz prozor i pogledao je ka nebu i kazao:
„Joj, kćerko, vidi mjesec krvav, kćerko, nebo se otvorilo, crveni barjaci sa neba kreću na Kosovo. Krvavi barjaci, kćerko, ponovo će rat, ponovo će rat za Kosovo da se bije…, kaže on, i na pravoslavlje udarili, doći će da zavlada taj njin polumjesec… Vidim, kćerko, da oni donose odluku da nam zemlju rasparčaju i da nam Kosovo uzmu. Moraju se skloniti svetinje iz naših crkava, tako su i naše mudre vladike Čarnojevići radili, svetinje su nosili sa mjesta na mjesto, da ne bih njih agarjani poduzeli. Vidim kuće na Kosovu gore, vidim narod bježi, padaju i ubijaju i Albance i Srbe. Vidim, kćerko, naše krstove ruše na crkvi. A ja velim: Kako, oče, ruše, ko će se na crkvu popeti, visoka je, ako padne?
Kaže on:
„Vidim, kćerko, popeo se na crkvu i krst ruši. Kasnije, kada je 2004. godine bio pogrom, sjetila sam se toga. I tada mi je još rekao:
“Joj, rat se i nevolja bliži, velika muka i nesreća, ali ne vrijedi”, ispričala je mati Makrina.
“Starac Gavrilo je rekao da ne idemo putem kojim idu naši neprijatelji. Taj put je propast, nemojte ići tim putem kao oni, to je crna rijeka… Naši ne mogu Kosovo odbraniti. Oni će ga uzeti za privremeno”, govorio je monah.
Monahinja Makrina kaže da su nekoliko nedjelja poslije tih starčevih riječi, došli mještani iz obližnjeg sela i rekli da je počelo bombardovanje Srbije.
Poslije jednog od strašnih batinanja, bacili su ga u podrum pun vode; bila je zima, voda ledena, on sav krvav i izubijan. Od udarca mu je pukla bubna opna (od tada na jedno uho uopšte nije čuo, a na drugom mu je sluh bio oštećen ). Javili su njegovoj familiji da je umro i da dođu po njegovo tijelo. (Naj portal)
