Hiljade ljudi su morali izgubiti živote da se neke stvari na brodovima promijene

Royal Mail Ship Titanic ili samo Titanik bio je najveći putnički brod koji je potonuo u noći s 14. na 15. aprila 1912. godine na svom prvom putovanju između britanskog Southamptona iz kojeg je isplovio prema New Yorku.

U pokušaju da osvoji Plavu vrpcu Atlantika kapetan broda Edward Smith krenuo je kraćim kursom koji je ujedno bio i sjeverniji od onog koji je prijavio, i time zanemario opasnost od sudara s ledenim santama, te je jednu takvu i okrznuo.

U potonuću je poginulo 2.224 članova posade i putnika prvenstveno jer je radi zastarjelih sigurnosnih pravila bilo spasilačkih čamaca samo za trećinu putnika jer je brod opisivan kao – nepotopiv. Spašeno ih je 705.

Ovo su priče preživjelih.

Michel i Edmond Navratil

Michel Navratil sa sinovima Michelom i Edmondom ukrcao se na Titanik jer je bio uvjeren da ga vara supruga, Marcelle Caretto. Putovali su pod aliasima u drugom razredu. Prije no što je sinove ukrcao na čamce za spašavanje Navratil im je rekao da “kada vide majku neka joj kažu da ju je uvijek volio, te je mislio da će ih slijediti u novi svijet”. Majka ih je prepoznala po slici iz novina tek mjesec dana kasnije.

 Molly Brown

“Nepotopljiva” Molly Brown bila je glumica, aktivistica, pripadnica visokog društva i filantropkinja koja je aktivno radila na tome da se tokom kaosa ukrca što više žena i djece. Posvađala se s posadom i inzistirala da se čamci okrenu i potraže preživjele u ledenoj vodi. O njoj je napravljen i mjuzikl na Broadwayju. Kad se vratila u New York, Brown je pomogla uspostaviti Odbor preživjelih i sakupila gotovo 10.000 dolara za pomoć ugroženim žrtvama. Također, pomogla je u podizanju spomenika na “Titanic” u Washingtonu te je posjetila groblje u Halifaxu da bi položila vijenac na grobove žrtava “Titanica”.

 Eliza “Millvina” Dean

Najmlađa preživjela od svih bila je tada dvomjesečna Eliza Gladys “Millvina” Dean, koja je također bila i posljednja preminula od svih spašenih – umrla je 2009. u 97. godini života. Ona, njena majka i brat uspjeli su se spasiti, a mnogi su se htjeli i fotografisati s bebom koja je bila simbol nade poslije potonuća. Njen je pepeo prosut sa dokova Southamptona, odakle je Titanik i isplovio.

 Violet Jessop

Zvali su je “gospođica nepotopljiva” jer je doživjela – i preživjela – trostruku pomorsku tragediju. Stjuardesa osim što je bila dio posade Titanika nalazila se i na HMHS Britannica kada je potonuo 1916., kao i na RMS Olympicu kada se sudario s britanskim ratnim brodom 1911. Nakon toga je otišla u mirovinu, a umrla je 1971. od zatajenja srca.

 Frederick Fleet

Fleet je u trenutku sudara s santom leda bio u izvidnici i jedan je od dvoje ljudi koji su počeli vikati u znak upozorenja. Fleet je bio odgovoran za jedan od spasilačkih čamaca te je uspio spasiti sebe i mnoge druge putnike. No, pri povratku je morao proći kroz niz saslušanja kako bi dokazao da je napravio sve što je mogao da spriječi tragediju. Fleet je inzistirao da bi situacija možda bila drugačija da je imao dvogled. Godine 1965. počinio je samoubistvo od depresije.

 Masabumi Hosono

Jedini Japanac na Titaniku bio je trajno osramoćen pred svojim sunarodnjacima jer je zauzeo mjesto na spasilačkom čamcu (koji je bio namijenjen ženama i djeci) i nije potonuo s Titanicom. Nakon što se vratio u Japan, Hosono je izgubio posao, bio izrugivan u medijima, a do njegove ga se smrti sramila i njegova obitelj.

 Lucile Carter

Iako je bila aristokratkinja Lucile Carter nije se libila “zaprljati ruke” i pomoći pri ukrcaju žena na jedan čamac za spašavanje, a kasnije je čak i veslala.

“Kada sam se sa djecom uspela u čamac tamo nije bio niti jedan pomorac. Nije bilo drugog izbora nego – veslati”, rekla je Carter.

 Noel Leslie

Vojvotkinja i filantropkinja Noel Leslie također je preuzela kormilo jednog od spasilačkih čamaca. Punih je sat vremena komandirala i navodila čamac pretrpan preživjelima prije no što se posvetila tješenju žene čiji je novopečeni suprug poginuo u nesreći.

 Archibald Gracie IV

Archibald Gracie IV držao se uputa i pravila da se prvo moraju ukrcati žene i djeca. Tek nakon toga on i ostatak posade uzeli su jedan čamac koji se preokrenuo naopačke i muškarci su satima morali se držati za skliske daske dok su im tijela bila uronjena u hladnu vodu. Neki su tako i umrli, a Gracieju je to tako oštetilo zdravlje da je umro samo nekoliko godina kasnije. (Najportal)