Koliko god mi pričali o zapadu, emancipaciji, evoluciji i modernizaciji, mogu slobodno, povučen svojim iskustvom, da potvrdim da smo mi ostali i dalje zaglavljeni u nekom 19. vijeku, samo sa pametnim telefonima u ruci. Jer, kako više objasniti selu da, iako imam 28 godina, ne želim da se ženim i ne želim djecu, već želim da uživam u slobodi, da udovoljavam sebi i da gradim karijeru jer smatram da ima vremena za porodicu i da će mi se osjećaj javiti sam od sebe kad mu dođe vrijeme.
Na porodičnoj večeri sam trpeo torturu zbog toga što imam 28 godina, a nemam porodicu Foto: Profimedia
Ko je i kada odredio koje to “pravo vrijeme” za “ozbiljan život”, ženu, djecu i porodicu, pa da sad ja kršim tako podlo neke društvene norme i ne mogu da se infiltriram u “svijet odraslih” jer sam previše “infantilan”, “neozbiljan”, “samoživ i sebičan”, pa mi je i dalje subota dan za alkohol, a ne dan za druženje sa porodicom – onom koju sam treba da stvorim. I onda doživim, da me izvinite na izrazu, da čujem od babe rečenicu:
“Kad ćeš ti negdje da ga “zaglaviš”, vrijeme ti je”, jer je ona u mojim godinama već imala dvoje djece i sagrađenu kuću. A kod nje sve to zvuči malo prostije jer nema apsolutno jednu dlaku na jeziku.
A kako je i zašto do toga došlo?
Pa, u porodici očekujemo prinovu. Nedavno smo saznali. Zbog toga je moja tetka organizovala porodičnu večeru sa idejom da se okupimo svi, nazdravimo i podržimo. I onda kreće svojevrsna tortura mog lika i djela.
“Kad ćeš ti da se uozbiljiš?”, “Koliko ti je godina već, mogao bi lozu da produžiš, jedino si muško u porodici. Nije samo do tebe, do prezimena je”, “Vrijeme ti je da se ženiš”, a onda kreće ono megalomansko ubrzavanje vremena i brojanja mojih godina.
“Napunio si 28, ušao si u 29, to ti je 30 već, šta ćekaš, požuri”.
Dalje se, po običaju, nadovezuje priča o mojoj samoživosti jer, kako su oni zaključili, zbog toga što nemam dijete, nemam ni obzira prema drugim ljudima, gledam samo sebi da udovoljim, što nije neistina – što ne bih ako mogu – itd… Mogu da nabrajam i gušim tekst primjerima do prekosutra.
Na to sam samo ustao, pozdravio se sa svima i otišao na koktele, bila srećom subota veče, a njima ostavio teme za razgovor i iščuđavanje, ko da se nisu dovoljno iščudili jer cijeli život živim po svom, što nije baš “u vinklu” po onom njihovom.
Da, nisam vam napomenuo da živim u selu. Nije ni u gradovima nešto bolje, ali su granice malčice više i tolerancija na “samoživost” kud i kako veća.
A što se generalno ove teme tiče – ako neko poželi porodicu i sa 18 godina – samo naprijed, ako se nekome ne rodi želja ni sa 48, opet za poštovanje, jer nam život nije podaren da bismo se nužno i isključivo dalje reprodukovali. Neka ga svako živi onako kako mu prija, a kad bismo manje uređivali tuđe, možda bi naši sopstveni bili uređeniji.
I spreman sam da će me razapeti sada čuvari porodičnih vrijednosti jer im rušim snješka ovim tekstom, ali vidjeli smo nažalost užasne primjere onih koji “s vjerom u Boga” “ubijaju Boga u drugima”.
I čemu sve ovo, ako se neko pita?
Pa, ne stvarajte porodice na silu samo zato što probijate neke izmišljene rokove i da biste štiklirali stavku na seoskoj “to do” listi. Onda kad ste ispunjeni i zadovoljni sobom, bićete i dobra podrškaa svom djetetu i svom partneru, a ne neko ko samo traži izgovor da pobjegne od kuće jer ga unesrećuje taj novi život za koji nije bio spreman. A znamo svi mnogo takvih primjera. (Viktor Veličković/Naj portal)
