Pratite nas

Sudbine

Šta će mi njen stan, ako nije bilo ljubavi: NE ŽELI DA BRINE O BOLESNOJ MAJCI!!!

Published

on

Skoro nevjerovatna priča. Neshavtljiva za balkanski mentalitet. I vjera, i zakon nalažu da su djeca dužna paziti na starije roditelje. Ova žena, kćerka oronule starice je javno kazala da ne želi da brine o njoj. Šta biste vi uradili da ste na njenom mjestu)

“Odrasla sam u velikoj porodici. Imam dva starija brata i dvije sestre, ja sam rođena posljednja, i nisam bila planirana. Prije bi se moglo reći da sam pokvarila sve planove.

Roditelji od mene nisu krili da su željeli abortus, ali je bilo kasno.

Kad sam se ja rodila, braća su već bila odrasla i na studijama. Nikad nisam bila dio njihovog života. Danas su obojica oženjeni, imaju prelijepe supruge i svoju djecu, odlično zarađuju, svuda putuju… Ja ih i ne poznajem.

Za sestre sam uvijek bila dosadni priljepak. Majka ih je natjerala da živim sa njima, da bi me se ona oslobodila, a sestre su me zbog toga zamrzile. Svoju mržnju nisu ni krile. Kao i braća, i one imaju svoje kuće, muževe, djecu, doborstojeće su. Za mene ni sada nema mjesta u njihovom životu.

Kad komšije dođu u posjetu, uvijek su se s ponosom pokazivale slike moje braće i sestara. A ja sam uvijek bila glupa, promašaj, nisam valjala, nisam znala ništa. Konstatno su me upoređivali s njima, iako su svi bili stariji od mene minimum 15 godina.

Vremenom, zavoljela sam šivenje i upisala tu srednju školu. Uspješna sam u tom poslu i dan danas, radim u umjetničkom ateljeu. Imam puno klijenata i lijepo zarađujem. Ali, u porodici imam nadimak “nezavršeni modni dizajner”.

Poslije svega, trudim se da sa članovima svoje porodice komuniciram što manje. To sam odlučila još u srednjoj školi, kada sam se odselila u dom za učenike, a od prve plate iznajmila sam stan.

Izgradila sam svoj svijet – udala sam se i dobila sina, bili smo presretni nas troje, do skoro to je bio najbolji period mog života. Ali jednog dana, muž i sin putovali su autobusom, koji je sletio s puta, i obojica su poginuli. Bila sam slomljena, nisam znala gdje se nalazim ni kako ću dalje bez njih. Okrenula sam se porodici tražeći utjehu, ali nisam dobila ništa. Čak ni lijepu riječ.

Od tada je prošlo deset godina. Upoznala sam jednog gospodina i nadam se da postoji sreća i za mene. Porodicu više nikad nisam zvala, niti oni mene.

A onda, zazvonio je telefon. Otac je umro, a majka se šlogirala i paralizovana je. Moji braća i sestre zvali su me da se brinem o majci. Svi su pronašli neki razlog zašto ne mogu da brinu o njoj, samo ja mogu.

Neću. Ne želim. Ne mogu. Ponižavali su me cijeli život. Sada su me se sjetili.

Ucjenjivali su me time da će majka meni prepisati stan. Ne shvataju da od njih ne želim ništa. Željela sam nekada davno ljubav i podršku. Ako toga nije bilo, ništa mi od njih drugo ne treba.

Sa ucjena su prešli na prijetnje, ali nisam popustila. Neka se snađu bez mene. Mene za njih više nema i nikada me neće biti.” (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending