Rijetke su majke koje cijelog života ne brinu o svojoj djeci. Briga o djetetu je njihov smisao života, nešto što je u majčinim venama i mozgu. Gdje god da se nalaze i šta god da radile, briga o djetetu je na prvom mjestu. Definitivno, niko na svijetu ne može podnijeti sve terete, niti brinuti kao majka.

Ovo je priča o majci Oliveri Krstić iz Zubinog Potoka, malog mjesta kod Kosovske Mitrovice i njenoj danas 20-godišnjoj kćerki Juliji. Priča je ovo o ljubavi, brigama, pobjedama… Julijin život sa dijagozom šećerne bolesti tip 1 za obje je danas prošlost. A bio je najveća noćna mora objema, čini se više Julijinoj majci, nego izuzetno jakoj i vrijednoj Juliji. Osjetili smo to u razgovoru sa Oliverom. Često se znala zaplakati dok je detaljno pričala o vremenima koja su izjedala njeno majčinsko srce, dok je budna zore dočekivala, a svaki obrok za svoju kćerku, dok je bila na iznulinskoj terapiji, suzama zaljevala. Olivera je svojoj kćerki bila i majka, i jaranica, i ljekar, i psiholog

Julija je danas student na trećoj godini Saobraćajnog fakulteta u Beogradu. Ljekari su joj dijagnosticirali šećernu bolest, tip 1 uoči Srspke nove godine, 13. januara 2020. godine.

Bila je to konačna potvrda onoga što su Krstići naslućivali nekoliko prethodnih mjeseci, kada su su pokazivali klasini simptomi ovog oboljenja – učestalo mokrenje , nesanica, umor, gubitak težine, stalna žeđ.

“Prvi signal nam je bio što je Julija odustala od bavljenja odbojkom, a osam godina je bila zaljubljenik u ovaj sport. U oktobru 2019. se vratila sa jedne utakmice iz Tutina i samo nam kazala da više neće da igra odbojku. Kao zamara je – priča Julijina majka, koja je direktor Direkcije za puteve u Zubinom Potoku.

Čitavog života je majka brinula o svojoj kćerki. Bile su to male i velike brige, a tog 13. januara 2020. Prvi put se osjetila bespomoćnom. Bio je to najteža i najbolnija januarska noć u njenom životu, bila je potresena do iznemoglosti. Ali, nije posustala. Odlučila je da traži lijeka za svoju Jelenu. Svi su joj govorili da nema trajnog rješenja, ali ona u to nije željela da vjeruje. Valjda je to majčinski instikt. Dijete je u pitanju. Za vrijeme jednog razgovora sa psihijatrom u Kragujevcu kazala je:

“Možete vi meni da pričate šta hoćete ja se nikada neću pomiriti sa ovom dijagnozom moje kćerke. Ja odlično vladam svojim mozgom i svojom sviješću. To što vi pričate, ništa meni na ulazi u glavu. Ja se ne mirim sa tom dijagnozom” – kazala je Olivera psihijatru, dodajući da joj je neki majčinski instikt govorio da ne odustaje od potrage za spasonosnjim lijekom, koji je čekao u Konjicu, odnosno u Beogradu, ali ona u tom trenutku ništa o tome nije znala.

U to vrijeme kod Juliji se šećer kretao oko 11 do 12, a samo je jednog dana 22. Nakon bolničkih ispitivanja u Kragujevcu, te banjskog liječenja u Bukovićkoj banji kod Aranđelovca

Propisali su joj inzulinsku terapiju i poseban režim ishrane. Bio je to novi način života na koji se Julija navikla. Majka je o svemu brinula, čak joj je spremala hranu i za studentski život u Beogradu.

U svim tim belajima stigla je korona, vrijeme haosa i ograničenja. Jedno vrijeme su u Zubinom Potoku provodili sve ono što su im kazali ljekari, ali su istovremeno tragali za nekim novim alternativnim rješenjima. Bili su u Beogradu na tretmanima prvo kod jedne doktorice koja se bavi kvantnom medicinom, a nakon toga i drugu ordinaciju, u kojoj su im rekla da djevojka ne smije jesti gluten.

“Bilo je to psihički strašno izdržati. Mučenje djeteta. Taman se navikne na jednu ishranu, onda joj mijenjaju drugu, pa treću Svaki put je to bilo praćeno njenim emocijama u smislu da je plakala, nervirala se. A mi s njom – kazuje Olivera.

Ipak, Krstići ne zastaju. Iako im se činilo da u tim trenucima traže nemoguće, Olivera je krenula u novu potragu za spasonosnu luku. Niko nije imao pravo da oduzme sreću i njenoj Juliji, ali i njenoj majci. U tom neredu od života sjetila se priča majki s kojima je kontaktirala u Bukovičkoj banji. One su spominjale travare.

“Zbog moje Juce (tako Juliju zove od milja) sam otvorila Facebook. Do tada sam bila protivnik društvenih mreža. Napravila sam profil da bi bila u kontaktu s majkama čija su djeca šećeraši, kako bi razmjenjivale iskustva – kazuje Olivera.

U to vrijeme Julija je već bila prva godina studija, već se navikla na život na inzulinu, a njena majka svake večeri, kako kaže, “ je “čačkala” po interenutu I FB-u.

“Bio je mart 2021. godine. Nabasam na priču Ane Pešić, a tragom toga pročitam priču o doktoru Miši Vučkoviću i travaru Mirsadu Krnjiću. Stupili smo telefonski u kontakt. Prvo Mišino pitanje je bilo koliko Julija ima godina, jer ako je u pubertetu ili mlađe ne prihvataju liječenje. Preko vibera su mi poslali spisak nalaza koje moram da im pribavim. Prikupljali smo ih parcijalno u Laboratorji “Ramović” u Pazaru – objašnjava Olivera, te dodaje da je i u tim trenucima bila jako oprezna.

Kako je imala dvije sestre doktorice, obavljala je konsultacije i sa njima. Ona starija iz Beograda je bila strogo protiv uzimanja Krnjićeve terapije, a druga je bila za to da se pokuša, jer se nema šta izgubiti.

“Priznam, u jednom trenutku sam bila sumnjičava prema Krnjićevoj terapiji, ali sam se brzo vratila na stari kolosijek. Poslali smo nalaze doktoru Vučkoviću. Ubrzo mi se Mišo javio, kaže dobri su Jucini nalazi, te da može da počne sa tom prirodnom terapijom. Ali, zbog udaljenosti i problema sa brzom poštom sve smo prolongirali za ljeto, kada Jeca bude na raspustu.

Negdje, pred sami kraj razgovora sa Mišom, Oliveri se otvaraju sasvim slučajno novi putevi sreće. Od Miše saznaje da oni imaju pacijenta iz Zubinog Potoka.

“Željela sam da upoznam tog čovjeka, te sam tražila njegov kontakt. Mišo mi je bez imalo razmišljanja poslao sliku i kontakt. Sticajem okolnosti poznavala sam ga, jer je bio iz mog rodnog sela. Sreli smo se 6. maja na Đurđevdanskoj slavi. Sve mi je detaljno objasnio, pokazao mi medicinske nalaze, na kojima se vidi poboljšanje. Već je imao dobre rezulate. Od tog trenutka ja sam počela da vjerujem da ima nade i za moju Juliju.

Kažu da nema savršenih roditelja, djece, ni života, ali kada je Olivera Krstić u pitanju i njena životna ispovijest, čini se da ipak postoje priče o savršenstvu. Ona ima nešto u sebi, što je poput roba goni da sve može i mora da bude savršeno.

“Trećeg avgusta 2021. godine posjetili smo Mišu i Anu u Beogradu. Sjeli smo u tri sata , a zaršili u pola osam uveče. Dobili smo odgovore i na ona pitanja koja nismo postavili. Inače, nas dvije smo pitale mnogo toga, a oni su se sjetili još nekih detalja pa nam objašnjavali. Tada sam već kompletirala sliku, sve priče su istinite. Krnjić, Mišo i Ana su ljudi koji liječe, ne varaju.

Uzeli su terapiju, te s nestrpljenjem očekivali slijedeće jutro, kada će Julija započeti sa spasonosnim gutljajima Konjičkog sirupa. Ali, kao grom iz vedrog neba, Julija odbija da uzima terapiju.

“Valjda se umorila, sve joj se smučilo. Mnogo smo mijenjali ljekara, režime ishrane, pa je ona već postala skeptična.

Juca je plakala možda i sat vremena. Plakala sam i ja sa njom. Muž takođe zbunjen, izgubljen. Na kraju sam joj rekla “Jeco, odluči sama, ja neću da te silom, tjeram”.

Na kraju se presabrala jer je inteligentno dijete, te je kazala “Pristajem, idemo probati i sa tom terapijom”.

Sa terapijom je Julija krenula petog avgusta 2021. godine. Tada je primala 4 jedinice inzulina. Svakog četvrtka je doktoru Miši i Ani slala nalaze i tabele sa vrijednostima šećera. Prateći njene nalaze, dr. Mišo je smanjivao prvo jednu jedinicu, pa drugu pa treću i onda – najrodnija vijest.

“Pamtim sve datume. Bio je četvrtak, 26. avgust. Krenuli smo za Beograd, jer je već Juliji počeo ispitni rok. Ona je poslala ujutro rezutate. Na ulazu u Beograd zove doktor Mišo i kaže: “Skidaj se sa inzulina”. Moja Juca od tog dana ima normalne vrijednosti šećera, ne uzima inzulin, a meni je pao kamen sa srca – kazuje Olivera. To što plače – ne zamjerite. To su suze ponosne i najsretnije majke.

Sretna je i Julija koja već 18 mjeseci ima normalne vrijednosti šećera. Nažalost, više ne igra odbojku, ali zato redovno odlazi u teretanu i niže najviše ocjene na Sobraćajnom fakultetu.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)