Srednjovjekovni Visuć grad ili Crna kraljica sagrađen je na visokoj i strmoj stijeni nad kanjonom riječice Visućice odakle biste dobro morali iskrenuti vrat kako biste ga tako skrovitog ugledali na stijeni, Husref Redžić u svojoj knjizi “Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini”

Ovaj srednjovjekovni grad ponos je grada Drvara u kojeg je bježeći od Osmanlija došao kralj Stefan Tomašević sa suprugom Jelenom i njihovim sinom Lazarom. Ne čudi što je Tomašević otišao upravo tamo jer su ovaj grad koristili bosanski kraljevi za lov.

Očekivao je da Osmanlije neće moći pronaći put do tako skrovitog grada, ali se pretpostavlja da su ga pronašli jer je neko od mještana prodao informacije o tome kako se dolazi od njega za tada izuzetno vrijedne dukate. Osmanlije su tada zarobile kralja Stefana i njegovog strina Radivoja, naveo je ranije u razgovoru za Srnu autor knjige “Bosna, bure baruta na Balkanu” Tomislav Rašljić.

“Svi su se razbježali iz Visuća kada su čuli da su Turci blizu. Kraljica je krenula da nađe svog kralja, jahala je za njima, ali uzalud. Kasnije se čulo da su kralj Stefan i Radivoje poginuli negdje oko Ključa. Kleknuli pred dželata, i kraj. Kraljica se vratila u dvorac, tamo je zatekla samo majku i sina Lazara. Nikoga više. Tri sjenke i mnogo straha. Ko je sljedeći i šta je sljedeće? Sljedeći je bio mali Lazar. Janjičari su jeziv zločin počinili i mladu ženu zauvijek u crno zavili. U crno je bio zavijen i Visuć grad. I šuma i kamen umalo nisu proplakali. Visućica više nije žuborila, nego jaukala od tuge”, ispričao je Rašljić.

Prema njegovim riječima, mještani su pronašli odsječene glave kralja i strica mu Radivoja ispod nekog hrasta gdje su Osmanlije logorovali, nedaleko od Visuća, iskopali humke i sahranili zauvijek kraljevsku porodicu. Napravili su od ogranaka tri krsta da se zna da su tu sahranjeni hrišćani.
“Kasnije je kraljica Jelena podigla tri spomenika dostojna kraljevske porodice. Uspjeli su da prežive vijekove, odupirući se vremenu i prirodi, i danas predstavljaju rijetke sakralne spomenike tog vremena u Bosni”, ispričao je Rašljić.

Visuć grad ili, kako ga mještani Drvara zovu, Crna kraljica krije mnogo legendi. Crna kraljica je naziv koji je tvrđava dobila po kraljici Jeleni koja nikada nije skinula crninu.

Mještani kažu da postoji priča da je tu oko Visuć grada zakopano blago, valjda u neki bunar. Legenda kaže da tu postoji zlato, ali historija kaže da je tu upisano svjedočanstvo o kraljevskoj porodici Tomaševića.

Utvrđenje kod Drvara, koje narod zove Crna Kraljica, nesumnjivo je srednjovjekovno iako ne raspolažemo pisanim historijskim podacima o njemu. Ne znamo vrijeme njegovog nastanka niti njegove nekadašnje vlasnike.

Arheološka i arhitektonska istraživanja mogla bi dati odgovor na pitanje vremena nastanka i osobenosti ovog tipa grada. Ovaj utvrđeni grad pripada tipu srednjovjekovne utvrde sa kulom unutar obora nepravilnog oblika, bez bedemskih kula. Centralni dio grada predstavlja branič-kula, u tlocrtu šestougaonog oblika s ovalnim manjim oborom na sjeveroistočnoj strani kule. Prosječna dužina ovog obora je oko 15 m, a njegova prosječna širina oko 10 m. Mali obor je sa sjeverne, istočne i južne strane opasan prostranim dvorištem zaštićenim
vanjskim bedemom.

Unutar ovog dvorišta u istočnom uglu nalaze se ostaci jedne zidane pravougaone zgrade dimenzija oko 14,8 x 7,5 m, koja je sigurno služila za stanovanje, ali ne znamo vrijeme njenog nastanka. Na zapadnoj strani je još jedno dvorište ograđeno zidom koji se prekida na istočnoj strani jer na toj strani postoji prirodna zaštita.

Utvrđeni grad kod Drvara spada u red gradova srednje veličine. Prostire se dužom stranicom u pravcu sjeverjug, koja iznosi prosječno oko 60 m, širina grada iznosi prosječno oko 33 m, debljina bedema obora i vanjskih dvorišta varira od 1 do 1,2 m.

Debljina zida šestougaone branič-kule iznosi oko 1,5 m. Njen vanjski prečnik je oko 7 m, a prečnik unutrašnjeg prostora oko 4 m. Visina branič-kule do krova iznosila je, s dvije etaže, a prema odnosu dimenzija tlocrta, vjerovatno oko 12 m. Krovni pokrivač šestovodnog krova bio je od šindre, koja je bila, kako u srednjem vijeku, tako i u doba turske uprave, skoro isključivi pokrivač u bosanskim krajevima.

“Bilo je pokušaja da se grad poveže jakim konopcima sa drugom stranom kanjona. I danas su vidljive alke koje su povezivale jednu sa drugom stranom. Na taj način, bila je uspostavljena veza između njih. Jedan kanap je služio da se izvlači voda iz Visućice, a drugi za transport materijala iz planina, nešto slično današnjim žičarama”, ispričao je Rašljić. U tvrđavu se ulazilo sa zapadne strane gdje je bio pokretni most, a straže su stajale sa obje strane ulaza, baš kao u filmovima o srednjem vijeku. (Naj portal)