Kako vrijeme prolazi, rijetko ko u BiH, ali i regiji spominje Ines Fančović, jednu od najpoštovanijih i najdugovječnijih sarajevskih glumica. Umrla je 21. augusta 2011. godine u Sarajevu, u 86. godini života.

Za mnoge poklonike pozorišne i filmske umjetnosti Ines Fančović zauvijek će ostati zapamćena po interpretacijama na desetine velikih i nezaboravnih pozorišnih, televizijskih i filmskih uloga. Tokom svoje
šezdesetogodišnje karijere stekla je ne samo popularnost i postala glumačka legenda, već i ugled i omiljenost drage osobe kod najširih masa.

Do zadnjeg otkucaja rca, ova glumica, koja se diljem nekadašnje Jugoslavije proslavila izvanredno glumeći grlatu piljariucu Maru Mulicu u nezaboravnoj i kultnoj TV seriji «Velo misto», bila je puna energije i duha. Istina, noge je nešto teže nosile pa se sporije kretala. U 85. godini, dok smo razgovarali, hvalila se kako uvijek stigne gdje treba. Nije bila umorna, niti je razmišljala o povlačenju sa scene. I tada je igrala u predstavi “Fenix je sagorio uzalud”, koja je na repertoaru sarajevskog SARTRA bila nekoliko godina. Tada se požalila:

„Žao mi je da se u teatrima ne iskorištava moja radna sposobnost. Uvijek kažem: koristite me dok još mogu igrati, jer još imam snage raditi. Ne tražim da neko radi mene izmišlja uloge, ali bih voljela da makar prođem scenom ili da sjedim na stolici u pozorišnim komadima.

Ostvarila je umjetnički karijeru dugu 60 godina! Prvi put je nastupila, 18. novembra 1945. U Splitskoj operi, a prvi profesionalni ugovor je potpisala 1.januara 1946. godine. Karijeru je Ines, sa tadašnjim djevojačkim prezimenom Nikolić, počela kao članica partizanskog zbora u tek oslobođenom Splitu. Nastavila ju je pjevajući u operi, sve dok se nije razboljela i liječnici nisu zaključili da bi to zanimanje mogli biti pogubno za njeno zdravlje. Tako je pjevanje zamijenila glumom, što će se kasnije pokazati izvanrednim potezom: odigrala je više od stotinu glavnih uloga, a ukupan broj njenih rola na daskama koje život znače teško je i prebrojati.

„Zaista ne znam niti broj odigranih uloga, niti priznanjama. Toga ima u ogromnim količinama; filmskih nije bilo mnogo, ali pozorišnih i TV je bilo jako puno – govorila je, fodajući kako je ponosna na nagrade koje joj je dodijelilo Sarajevo i iz onog i ovog današnjeg sistema, te nagrada za životno djelo na pozorišnom festivalu MES.

Ljudi je najviše pamte i prepoznaju kao Maru Mulicu iz “Velog mista”. Zanimljivo je da je umalo ostala bez te uloge. Naime, autor scenarija bio je pokojni Miljenko Smoje, njen prvi suprug, koji je uoči snimanja te serije već za nju bio bivši…

„Sve se dobro završilo, iako mi tada nismo bili supružnici. Fantastično smo funkcionirali kao saradnici – sjećala se tih vremena Ines, koja se kao četrnaestogodišnjakinja zaljubila u tri godine starijeg Smojea. Velika mladenačka ljubav nakon tri godine zabavljanja okrunjena je brakom, a nedugo zatim i kćerkicom Natašom. Kada je Ines navršila 20 godina, brak Smojevih je pukao.

I drugog životnog saputnika Ines je našla u pozorišnom svijetu. Bilo je to vrijeme nakon Drugog svjetskog rata. U Split je tada, sa ekiipom zagrebačkih glumaca, premješten reditelj Branko Mešeg, mladi i perspektivnmi režiser.

„I on se zaljubio u mene. Ne mogu reći da i on meni nije bio drag, ali više sam ga cijenila kao osobu od koje mogu mnogo naučiti nego što sam bila zaljubljena. A on nije žalio truda da radi samnom – prisjeća se slavna glumica.

Ubrzo zatim preselila se u Šibenik, gdje je upoznala rodbinu Špire Guberine, poznatog hrvatskog glumca, koji je cijelog ćživota govorio da je za njegov odlazak u filmski i pozorišni svijet najzaslušnija upravo Ines.

„Iz Šibenika smo se preselili u Osijek. Tamo mi se rodio sin Igor. Tamo sam jako puno radila kako u osječkom kazalištu, tako i za filmske i TV kuće iz cijele Jugoslavije.

U Osijeku će se Ines razvesti i od svog drugog supruga Mešega, ali neće dugo biti sama. Srce će pokloniti Josipu Fančoviću, komercijalisti iz “Belja”. Nije željela vjenčanjem, pa je poučena dotadašnjim iskustvom sa nesretnim ljubavima odlučila je da pokuša sa “divljim brakom”.

„Jednog dana me je pozvao Josip telefonom i rekao mi da pravo s probe dođem u matični ured jer ugovara vjenčanje. Zamolio me je da prihvatim prezime Fančović i još je rekao: “Ako ipak odlučiš zadržati djevojačko prezime, onda će na vratima našeg stana pisati Ines Nikolić, Josip Fančović, Nataša Smoje i Igor Mešeg. Time me je oborio s nogu i uvjerio da ipak pristanem. Ali, kad smo se razvodili, više nisam htjela mijenjati prezime, tako da sam i danas Ines Fančović – ispričala je glumica jednu od svojih životnih anegdota, usput konstatirajući da ime Ines Fančović zaista dobro zvuči.

Tada je Ines imala 40 godina, ali više se nije upuštala u brak. Ali, to ne znači, dodaje s vragolastim i zagonetnim osmijehom, da je tokom svih minulih godina bila sama.

Sarajkom je postala 1960. godine. Nakon što je jedne jeseni posjetila glavni grad BiH, bila je toliko očarana ljepotom i ljudima Sarajeva, da je odmah odlučila preseliti se. Njen dolazak u Šeher na Miljacki se vezuje sa osnivanjem tadašnjeg «Malog pozorišta», današnjeg «Kamernog teatra 55». Tu je dočekala 50. godišnjicu svoje karijere, ali kako ova kuća nije imala sluha za obilježavanje jubileja svoje velike glumice, Ines ju je napustila i priklonila se teatru «SARTR”.

„U Sarajevu sam provela najljepši dio života, ovdje su moji prijatelji, tu sam ostvarila najveće glumačke uloge – govorila je.

U pioznijim godinama izbjegaval je priču o mladim glumcima, jer je mislila da mnogi od njih i ne znaju da je Ines glumica. Najiskrenije prijateljstvo je njegovala sa Gavrilom Grahovcem i njegovom suprugom Biljanom. Druže se još od Gavrilovih studentskih dana i to prijateljstvo se nikada nije gasilo.

Lijek za vizitu

Iako je zakoračila u devetu deceniju Ines Fančović se nije žalila na zdravlje. Govorila je „Ne dam se ja“.
U 82. godini života je uspješno prebrodila operaciju raka dojke, a onda je nadvladala i moždani udar.

„Bili su me otpisali kada sam imala moždani udar. Ma nisu mi davali nikakve šanse. Ali, eto ja se još nisam otpisala – kroz zarazni smijeh pričala ova «mlada starica»

Prisjetila se i svoga bolničkog liječenja kada ju je njezin hirurg prof. Osman Durić molio da ponovi svađu sa papagajem Koketom iz TV serije «Velo misto». Isprva se nećkala, a kako je nije teško natjerati, niti je potrebno previše moliti, pred liječnicima je odglumila piljaricu sa splitskog Voćnog trga. Vrtreći glavom, zavikala je:

«Muči, beštijo. Ako ti dođem gore, završit ćeš u kužinu!» (jastuku). Cijela vizita se nasmijala do suza.

Najdraža uloga

Iako je sve svoje glumačke uloge i nagrade poklanjala sarajevskom “Kamernom teatru” u kojem je provela pet decenija, u poznim godinama o ovoj pozorišnoj kući niježeljela govoriti. Bilo, pa prošlo. Okrenula se Sarajevskom ratnom teatru, u kojem je tokom posljednjih desetak godina odigrala jako puno predstava. Sarađujući sa Harisom Pašovićem, kaže, obišla je cijelu Evropu, dobila sjajne kritike. Samo u Parizu su “Svilene bubnjeve” i “U zemlji posljednjih stvari” igrali mjesec dana neprekidno, a bili su pozvani na jedno gostovanje.

Kada govori o najdražim ulogama, govorila je da je sve radila sa velikim žarom. Ipak, uloga u pomalo nepravedno zapostavljenoj predstavi iz sedamdesetih godina prošlog vijeka “Intervju” Voje Soldatovića ostala joj je u trajnoj uspomeni.

“Za vrijeme snimanja “Velog mista” u Zagrebu, došao mi je Vojo Soldatović, Vojvođanin, ali slovenački režiser. Ponudio mi je ulogu u predstavi “Intervju”. Radilo se o jednoj ženi koja je bila prvoborac u partizanima i koja je grozno politički prošla. Borila se da dokaže da njen brat nije bio onakav kakvog su ga prikazali u režimu. Politički je predstava bila provokativna. Vrlo malo smo je igrali, a ja smatram da je to bila jedna od mojih najdražih i najbriljantnijih uloga. Razumljivo, bila sam partizanka!

Žena se mora davati

Jako sam voljela pjesmu “Ne daj se Ines”, ali se posljednjih godina počinjem ljutiti na njene stihove. Zapravo, šalila sam se i pravila viceve na svoj račun. Moji prijatelji, kao po dogovoru, su mi gotovo redovno za rođendan poklanjali ploču “Ne daj se Ines”. Kada je došlo vrijeme komapkt diskova počeli su mi donositi CD-ove.

“Na svaki taj poklon sam odgovarala i odgovaram: “Šta ću raditi, nego se davati” Ha, ha…. A, zapravo, ima tu i istine. Ines i svaka druga žena se daju tokom cijelog života. Da li na sceni, u porodici, okruženju, ljubavi… Sve što se može davati, ja sam davala. I još uvijek osjećam svaku vibraciju.

Monografija

Za 80-ti rođendan u Sarajevu su joj najavili njenu monografiju. Ali, nisu! Slavna glumica, začudo bez sujete i ljutnje, mi ja kazala:

„Bila je to inicijativa Safeta Plakala. On je imao sjajnu zamisao. Sa Vojislavom Vujanovićem sam radila godinu i pol na tom. Monografdija je završena, ali nisu obezbiujeđena sredstva za njeno štampanje. Kako sam shvatila ove iz SARTR-a u Ministarstrvu za kulturu Sarajevskog kantona nisu uspjeli obezbijediti sredstva. Valjda će se nekako snaći u ovoj godini…. Ali, ne patim vam ja od toga – kazuje Splićanka koja više od 50 godina živila i radila u Sarajevu. (Naj portal/Ekrem Milić)