Mujo Žilić je rođen 1970. godine, u mjesto Tušila – okolina Sarajeva. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Sarajevu, gdje i danas živi i radi. Početkom agresije na RBIH napušta radnu obavezu u JP PTT Saobraćaja i pridružuje se Armiji RBIH. Bio je komandir voda na prvoj liniji odbrane grada, na potezu Zlatište – Debelo brdo – Jevrejsko groblje. Po završetku rata vraća se na svoje radno mjesto.
Raja dijeli sjećanja za Dan Armije RBiH, a ja se sjećam Omera Mulaosmanovića, Nermina i braće Ferida i Emina Žilića, Hazima i Nijaza Šahbazovića, Refika Helaća, Zijada Puške…
Sjećam se Latifove šesnaestogodišnje sestre Nermine. Sjećam se mnogih kojih više nema. Ne, nisu nestali – ubili su ih! To je istina.
Sjećam se da sam se čudio kad kroz priče u rovu neko kaže da je mobilisan. Sjećam se i raje koja je otišla prije rata i onih koji odoše u toku i poslije rata.
Još se sjećam smrdljivih jugosport tena.
Uvijek me naljuti kad se sjetim svih onih šminkera naoružanih do zuba što su samo paradirali gradom. Sjećam se lanč-paketa, neskafe, one ljigave ribe. Na um mi pade i pivo iz kanistera što smo pili, cigarete bez filtera i zaklinjanje da ćemo do groba ostati vjerni Drini. Sjećam se rovova, tranšea…
Sjećam se i kada je zetu Mirsi bomba raznijela nogu. Nisam mogao da vjerujem da neki s ponosom govore kako šetajući gradom prkose agresoru, da postoji umjetnička četa i da kao rade ono što najbolje znaju i tako pružaju svoj vid otpora. Pa majku mu, nismo ni mi profesionalni vojnici!?
Sjećam se da me je rođak odveo u neki restoran na Koševskom Brdu gdje nisam mogao sebi doći gledajući pivo u limenci, čiste postavljene stolove, svirače i sve to uz svjetla sijalica dok je cijeli grad truhnuo u mraku. Još veći šok je bio kada je došao konobar vješto nosivši tacnu u ruci na kojoj je danas imao gips kad sam ga sreo u Ferhadiji.
Sjećam se i da su iz grada izašli Merlin i Halid te da sam par puta vidio pijanog Tifu u gradu. Sjećam se da sam tad zamrzio Nazifa Gljivu gledajući ga kako nonšalantno hrani pse lutalice ćevapčićima. Majke kada je ranjena dok je išla po vodu…
Sjećam se i da smo na početku davali stražu na liniji jedan dan pa bili slobodni tri dana, a na kraju kad je Armija ustrojena bili smo dva dana na liniji, dva u pripremi…
Prolazaka kroz Tunel spasa, vode, blata u njemu i prečki od koje sam natovaren udarao glavom…
Sjećam se i da smo mi vojska čekali dok Alemko, Hanka i raja u grad uvuku svoju robu…
Daidže koji je sa svoja dva sina bio u Armiji i da mu je kuću raznijela granata, a poslije je donaciju dobio naš moralista i komšinica čija su dva sina izašla u Njemačku.
Sjećam se majčinih fiksatora kada je drugi put ranjena. Sjećam se kako joj se noga nekontrolisano valjala po podu kombija dok nas je vozio na KCUS. Kroz plač sam joj rekao da će joj vjerovatno odsjeći nogu, a ona meni:
“Neka će, mogu ja i bez noge, samo nek imam tebe, nek si mi ti dobro.
Sjećam se druga iz razreda kako gura prst u glavu na mjestu gdje mu je ušao geler.
Tako mi u sjećanje dolaze i likovi ljudi koji su namjerno ostavljali dojam da su nesposobni i neupotrebljivi, a danas ih viđam i još su u pokretu i fino izgledaju.
Sjećam se kako sam uz pjesmu: “Nebom stupa, nebom lupa moja generacija, jedan po jedan srešćemo se svi…” kao dijete plakao kada je u pripremu stigla vijest da je poginuo moj drug iz razreda.
Sjećam se i svađa sa starijim ljudima iz komšiluka koji su izbjegavali Armiju, kao nesposobni, pa onda nosali teške vreće u civilnoj zaštiti koje ni mi sposobni možda ne bismo mogli podići.
Sjećam se i da mi je bilo van pameti da puste JNA da isprazni kasarne i odvezu svo naoružanje pred našim očima…
Naredbe jedne večeri iz Predsjedništva, dok smo bili na Kuli na Zlatištu, da niko ne smije ni metka ispaliti, jer će cestom prema Trebeviću proći Karadžić!? Naredbe o povlačenju nakon što su naši prošli Jevrejsko groblje…
Sjećam se i povika na liniji sa druge strane: “Čuvajte se, sutra dolaze vikendaši”!
Majke dok mi priča kako babo za vrijeme granatiranja naše linije i naselja stoji bez zaklona ispred kuće i plače gledajući našu liniju na Vranjačama koju guta vatra.
Sjećam se certifikata i začuđenih lica naših…
Najgore je što se sjećam i onih koji su nam govorili “Neće rata biti” pa nam poslije prodavali puške. Onih što su na svaki način izbjegavali doprinijeti odbrani, a danas polažu cvijeće na mezarja mojih drugova iz jugosport tena i drže vaz o herojstvu goloruke Armije.
Ljuti me što se sjećam svega toga, a danas ne mogu da se sjetim onoga što mi se jučer desilo.
Oprostite nam, drugovi naši, mi smo pokleknuli i izdali smo ideju za koju ste vi položili živote i za koju smo mislili da se borimo. Dok smo mi slavili život poslije rata, podrumaši i zelenaši su zauzeli vlast i promijenili tok naše borbe.
Nema više Armije niti Republike, ostali su spomenici vama, pomiješani sa stećcima na poljima našim. Ostali su da nas podsjećaju na to kako smo nekad živjeli i kako smo nekad bili ljudi. Da nas opominju, da se stidimo kukavičluka i jeftinoće naše…napisao je Mujo Žilić na svom Fb profilu. ((Naj portal)
