Pratite nas

Sudbine

Sestre nakon 80 godina pronašle brata: TRAGALE ZA OCEM, A PRONAŠLE BRATA U LJUBUŠKOM

Published

on

Selo Kašče kod Ljubuškog je 18. augusta 2023. godine ispisalo jednu od najljepših, ali i najtužnijih priča u povijesti ljubuškog kraja. Naime, to maleno i ljupko ljubuško selo i grob svoga oca Mije prvi put su posjetile dvije sestre iz Austalije, 88-godišnja Jill i 87-godišnja Janice. Tu su bile na porodičnoj misi svoga 84-godišnjeg brata po ocu Milenka kojeg su upoznale šest dana ranije.

Dvije sestre i brat prvi put u životu su se vidjeli, 12. augusta, na svadbi Milenkove unuke u Kninu. Zanimljivo je da Jill i Janice do prije godinu i pol dana nisu uopće znale da imaju brata, a za oca su mislile da je umro još dok su one bile malene djevojčice. Glavni „krivac“ za ovu tužnu priču sa sretnim završetkom je njihov otac Mijo Primorac iz Kašča koji je rođen 1902., a preminuo 1976. godine.

Mijo je živio u Kašču i kao mlad oženio se četiri godine mlađom mještankom Matijom. Razmišljajući da će se obitelj s vremenom povećati i na svijet doći još nekoliko „gladnih usta“, dok se svadbeni padišpanj još nije ni ohladio, Mijo je spakovao kofere i uputio se u Australiju. Život u kojem iz tvrdog hercegovačkog i dalmatinskog kamena nisi mogao izbiti ni koricu kruha, a kamoli nešto više, odveo ga je na drugi kraj svijeta. I druge Mijine komšije su da bi prehranili obitelj, odlazili u svijet, a žene su ostajale kod kuće. Tako je učinio i Mijo.

Kao 26-godišnjak, 1928. godine otišao je u Australiju u blizinu grada Pertha. Tamo je našao posao, zarađivao, i većinu novca slao kući svojoj obitelji. Kada je skupio nešto novaca pokušavao se nekoliko puta vratiti kući, ali bi svaki put bio uhhapšen i vraćen nazad. Misleći da se nikada neće uspjeti vratiti kući zbližio sa s lijepom Australkom Cathleen. Kao plod njihove ljubavne priče rodile su se dvije kćerke, Jill 1945. i Janice 1946.godine.

Unatoč tome, Mijo je stalno mislio na svoju ženu Matiju, obitelj i rodno selo. I konačno 1948. godine uspio se ukrcati na jedan brod i vratiti se kući, a da Cathleen uopće nije rekao da odlazi. Kada je stigao kući, Matiji je priznao svoju ljubavnu avanturu i kazao da u Australiji ima dvije kćeri.

Naravno, njoj nije bilo svejedno, nevoljko je prihvatila situaciju u kojoj se našla i nastavila živjeti s Mijom. Za „kaznu“ je Miji zapalila pasoš. Godinu dana nakon Mijina povratka rodio se sin Milenko. Dijete u obitelji dodatno je smirilo situaciju između Matije i Mije koji su nastavili težak seoski život.

U isto vrijeme Cathleen nije znala što se dogodilo s Mijom, pretpostavljala je da umro ili poginuo, potajno se nadajući da će se ipak odnekud pojaviti. Sama je odgajala kćerke, u početku krijući od njih tko im je otac i uvjeravajući ih da je mrtav. Tek, nekad kasnije, priznala je da im je otac Hrvat.

Njih dvije, kad su odrasle, željele su saznati očevo porijeklo. Kako su godine prolazile želja za otkrivanjem očevih korijena je rasla. Mučila ih je misao da će umrijeti, a da neće saznati ko je i odakle im je otac. Posebno je u tome bila uporna Jill i njena starija kćerka.

Prije nekoliko godina, ona je majci za rođendan poklonila DNK analizu koja dodatno dokazuje očevo porijeklo. I konačno prije nekih godinu i pol dana potraga ih je dovela do Ljubuškog. Tada je sve bilo lakše. Uspostavile su dodatne veze i doznale da je njihov otac, Mijo Primorac iz Kašča. Doznale su da je Mijo umro, ali da imaju brata Milenka koji je živ i ima petero djece.

Stupile su u kontakt s Milenkom i njegovom obitelji, te u internetskim razmjenama informacija saznale detalje koji su u potpunosti potvrdili da je Mijo njihov otac. Zanimljivo je da obje obitelji, među ostalim, imaju istu fotografiju na kojoj Mijo drži svoju kćerku Jill u krilu. Kod obitelji iz Kašča fotografija je cjelovita, dok je kod sestara iz Australije otac Mijo odrezan iz fotografije, ali očito je da se radi o istoj fotografiji.

Jill i Janice su ranije planirale ovogodišnji odmor provesti u SAD-u, ali su se zbog novih saznanja odlučile za Evropu. Dodatno ih je za tu odluku motivirao Milenkov poziv da dođu na svadbu njegove unuke. U Hrvatsku, odnosno u Zadar su stigle 10. augusta. S njima su stigli i Janicin sin Michael i nevjesta Ema.

Ema je rođena u Australiji, međutim njeni su roditelji porijeklom iz Hrvatske, majka iz općine Kali, a otac s otoka Paga. Ona je već ranije bila u Hrvatskoj i odlično govori hrvatski jezik, tako da obitelji u ovom posjetu služi i kao prevoditelj.

Dva dana nakon dolaska u Hrvatsku, 12. kolovoza, Jill i Janice prvi su put vidjele brata Milenka i njegovu obitelj. Prilikom toga dirljivog susreta, kažu, odmah su osjetili da su obitelj, da imaju puno toga zajedničkog. Istog dana sudjelovale su na svadbi Milenkove unuke na oduševljenje svih svatova. Šest dana nakon toga, sestre su stigle u rodno mjesto svog oca Mije gdje su posjetile njegov grob i pomolile se za njega, sudjelovale na obiteljskoj misi svog brata Milenka i poslije mise na zajedničkom obiteljskom okupljanju.

Jill, Janice, Ema i Michael oduševljeni su svojom novom obitelji i načinom na koji su dočekani u Kninu i u Kašču. Žalosti ih jedino činjenica što se nisu upoznali ranije i nepoznavanje hrvatskog jezika, jer sve razgovore mora prevoditi Janicina nevjesta Ema i supruga Milenkova sina Ante. Njih dvije su jedine u obitelji koje govore oba jezika.

Jednako kao Jill i Janice ovim susretom je oduševljen njihov brat Milenko i njegova obitelj. Milenko je posebno dirnut jer je znao da u Australiji ima dvije sestre, pokušavao je doći do njih ali nije uspio. Teško je bilo više vremena posvetiti potrazi za sestrama u situaciji kada je trebalo prehraniti petero djece, u selu u kojem je najveća obradiva njiva površinski manja od košarkaškog igrališta.

Danas ga muče zdravstveni problemi i svjestan je da je, imajući u vidu udaljenost Australije i BiH, ovo bila jedinstvena prilika da upozna svoje sestre. Želio je duže biti s njima molio ih da ostanu u Kašču bar nekoliko dana, ali, na žalost, one od ranije imaju isplaniran boravak u Evropi. Dogovorili su se da će obitelji ostati u kontaktu video vezama, a mlađi članovi obitelji će nastaviti obiteljske susrete.

Inače, selo Kašče, odnosno Donje Kašče nalazi se na krajnjem sjeverozapadu grada Ljubuškog i pripada BiH. Drugi dio sela je Gornje Kašče i ono pripada Republici Hrvatskoj. Riječ je o jedinstvenom selu koje je sada podijeljeno granicom između BiH i Republike Hrvatske. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending