Pratite nas

Sudbine

Šefka Hodžić – “žena monstum”: IZ STOMAKA SVOJE DRUGARICE IZVADILA DIJETE

Published

on

U Jugoslaviji se nikada pre nije dogodilo ništa slično. Mediji su ovom slučaju posvećivali veliku pažnju, a nema novine koja svakodnevno nije pisala o „najmonstruoznijem zločinu svih vremena”. Šefka je nazivana “Žena monstrum” i “Panter iz Kamenjače”.

Za Šefku Hodžić se pričalo da je bila najljepša žena u kraju. Krupna, punih usana, bijelog tena i crne kose, živjela je sasvim normalnim i običnim životom čiju sreću je kvarila samo jedna činjenica – Šefika nikako nije mogla da zatrudni i dobije dijete.

I, upravo to, u kraju u kojem su još uvijek vladali stari običaji po kojima je bilo ravno grijehu ako žena nije mogla da rodi, bio je početak priče o jednom od najmonstruoznijih zločina bivše Jugoslavije.
Prema općeprihvaćenoj verziji, Šefka Hodžić je 7. oktobra 1969. godine, nedaleko od Jusića, na potoku Kamenjača u Bosni, sačekala svoju drugaricu Aliju Hasanović, koja se vraćala iz susjednog sela Anđelići, ubila je s tri hica iz pištolja, rasjekla joj nožem stomak i izvadila dijete. Alijino tijelo je sakrila na nekoj njivi pod plastom sijena. Dijete je odnijela kući, ali ono nije preživjelo.

Kad je otkriven Alijin leš, policija nije znala kuda da krene. Jednostavno, nikome nije bilo jasno ko bi, i zašto, mogao da počini takav zločin. Na pravi trag je ukazao ljekar patolog Milan Vušić koji je postavio tezu da je zločin izvršila nerotkinja željna djeteta.

“Dijete je iz majčine utrobe mogao da otme samo neko ko ga je premnogo želio, a nije mogao da ga ima. Treba tražiti ženu koja ima dijete, a nije ga rodila – rekao je.

Tako usmjerena, policija je provjerila sve žene iz tog kraja koje su se tog dana porodile i otkrila da je Šefka već prijavila rođenje i smrt kćerkice. Ginekološkim pregledom je, međutim, ustanovljeno da Šefka ni tada, ni ikada prije nije rodila dijete, niti je bila trudna.

Tada je Šefka priznala sve, osim da je ubila Aliju. Čak i kad su u njenoj kući nađeni dukati i prstenje pokojnice i krvav nož tvrdila je da je nevina.
Pred Okružnim sudom u Tuzli, u usijanoj atmosferi, jer su mnogi tražili Šefkinu glavu, održan je proces Šefki i Avdiji Hodžiću, njenom zetu, koji je optužen kao saučesnik jer mu je Šefika dala pištolj da ga sakrije.

Šefikin prvi branilac bio je čuveni beogradski advokat Toma Fila. On je na kraju napustio njen slučaj usljed sukoba interesa, ali je bio advokat njenog zeta Avdije Hodžića, a njegov otac Filota Fila preuzeo je mjesto kao Šefikin branilac.

Presude su izrečene 25. maja 1970. godine – Šefka je osuđena na smrt strijeljanjem, a Avdija na pet godina zatvora.

Ipak, to nije bio kraj priče! Zaslugom advokata izdejstvovana je obnova procesa i te iste godine, 18. septembra, Šefki je izrečena nova presuda – smrtna kazna je zamijenjena sa 20 godina zatvora.

Godinama kasnije pojavile su se tvrdnje koje su čitav slučaj učinile kontroverznim. Naime, Šefka je na suđenju negirala zločin tvrdeći da je Aliju samo poznavala, a da joj je dijete u kuću donio neko drugi rekavši da ga njeguje. Tek sutradan je saznala za Alijino ubistvo, ali ni tada nije znala za detalje, pa slučaj nije povezala.

“Poznavala sam Aliju, dobro, znala sam da je trudna i da će dobiti dijete, bila mi je prijateljica, kako bih nju mogla ubiti – govorila je Šefka na suđenju, a pisao je o ovom slučaju Istorijskizabavnik.rs

Mještani su pričali da je taj neko, ko je Šefki donio dijete, a koga je do kraja odbila da imenuje, njen muž Nedžib ili neko od najbliže rodbine. Porodica Hodžić prodala je imanje i iz sela Jusića preselila se u Kalesiju kod Tuzle još za vrijeme suđenja.

Danas, čitav slučaj obavijen je velom misterije, a slična je i Šefkina sudbina. Zna se da joj je odobreno ranije puštanje iz zatvora i da je bila na slobodi 1983. Od tada se o njoj ništa ne zna.

Priča se, mada nikada nije zvanično potvrđeno, da je po izlasku iz zatvora promijenila identitet, udala se, pa čak i rodila dijete. S mužem je navodno živjela jedno vrijeme negdje u Vojvodini, a danas je, priča se, u inostranstvu i vlasnica je firme,.(Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Johan Drozdek: SILOVAO ŠESTOGODIŠNJU DJEVOJČICU, JER MU NJEN OTAC NIJE DAO BICIKLO

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending