Pratite nas

Sudbine

Saudin Karamustafić, rudar sa fakultetskom diplomom: NIJEMCI SU ME PLAĆALI 20 EURA PO SATU, ALI MENI SU NEKAKO SLAĐE 3 BOSANSKE MARKE

Published

on

U selu Kokoščići u komodi rudara kopača diploma s Fakulteta političkih nauka UNSA. Njena vjerodostojnost je neupitna, ali nema ko Saudina Karamustafića da za nju pita, jer za njegovo radno mjesto prema sistematizaciji može i srednja škola. U vitrini će i ostati, dok Saudin svakoga jutra kreće do rudnika udaljenog devet kilometara od njegovog doma. Majka Kasema svakog jutra Saudinu poželi rudarsko “Sretno”!

Saudin je jedan od četiri rudara u porodici Karamustafić. Uz njegovog oca i brata i dvadesetosmogodišnji bratić silaze u okno. Otac Kasim bi volio drugačije, ali sinovi i unuk su ipak krenuli njegovim stopama.

“Fakultet završio vanredno, pomogao sam mu ja da to uradi. Neka je, meni je drago. Međutim odjednom se opredijelio, kaže, ja bih išao u rudnik. Ma ja ti ne bi rekao da ideš u rudnik, jer kad bi to rekao, a ja u rudniku penziju zaradio i da se nešto desi, mislio bih da sam ja bio inicijator toga, ali on hoće i gotovo”, rekao je Kasim Karamustafić, penzionisani rudar.

Niska primanja penzionisanog i aktivna tri rudara Karamustafići nadoknađuju čuvanjem stoke i poljoprivrednom proizvodnjom.

“Borimo se čitav život. A da su kakve zarade nisu. To je znate i sami borba za život. Borimo se da ne kupujemo: sir, kajmak, mlijeko i druge proizvode pravimo. Radimo od jutra do mraka i za sebe i za svoju djecu i za svoju unučad”, kazala je za N 1 Kasema.

Saudin je već 14 godina u rudniku Breza i očekuje da će u njemu zaraditi penziju. Radio je i u Njemačkoj tokom godišnjeg odmora i bolno mu je koliko se u tuđoj zemlji dobar radnik puno bolje cijeni.

“Mi se borimo za 30 feninga povećanje satnice, na 3,10 ili 3,20 KM da nam povećaju, a ja sam tamo zarađivao satnicu od 20 eura. Međutim ovdje me zadržava porodica, život u našoj Bosni i Hercegovini, kolege moje i sentimentalnost za našom državom. Zato samo ovdje i zato opstajem ovdje”, rekao je Saudin.

Saudin će u okno sa pedesetak rudara koji će vaditi ugalj za sve rudare Rudnika Breza. Mnogo ih je na bolovanju, povrede u oknu su svakodnevne, a povrijeđeni ne mogu kopati, pa i kada rade ne mogu u okno. Prema riječima rudara u zadnje dvije godine iz Rudnika Breza otišlo je oko 200 radnika, a za tri godine tri rudara su izgubila život na radnom mjestu.

Iako ne siđe u okno dan rudara se svodi na gazanje u blatu i razmišljanje da li su na sastanku dogovorili kolektivne ugovore, da li će imati od čega preživjeti i prehraniti porodicu i da li će mu se kolega koji je sišao ovo jutro u okno vratiti živ i zdrav svojoj kući. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending