Pratite nas

Sudbine

Sarajlija, koji je prodao stan prije 30 godina se javio novim vlasnicima: MOGU LI, BAR NA KRATKO, DA OŽIVIM USPOMENE NA MJESTO GDJE JE MOJA MAJKA PILA KAFU

Published

on

Nikad nije lako kada se ode iz kuće u kojoj ste se rodili i odrastali, čak iako je to bilo zbog nečeg pozitivnog i boljeg. Neke uspomene su jače od drugih i tome najbolje svjedoči ono što je uradio jedan Sarajlija.

Na društvenoj mreži X (nekadašnji Tviter) priča jedne Sarajke postala je brzo viralna nakon što su ljudi pročitali njenu dirljivu objavu o čovjeku od kog je njena porodica davnih devedesetih kupila stan.

Poslije skoro 30 godina on im se javio, samo sa jednom molbom:

“Osoba od koje sam kupila stan je neko ko je 90-ih napustio Sarajevo. U stanu je živio njegov tata, a mamu je izgubio kao dječak. U međuvremenu je izgubio i tatu i stan je prodao njegov advokat. Uglavnom, nakon svih ovih godina je opet posjetio Sarajevo, i zamolio je mog brata da posjeti stan u kome je odrastao.

Odavno nisam prisustvovala emotivnijem trenutku. Pokazao mi je gdje je njegova majka pila prvu jutarnju kafu, gdje se on igrao, gdje je bio sto za kojim su ručali. Iako je ovaj čovjek otišao iz Sarajeva zbog škole, ali se zbog rata više nikad nije vratio, tužno je to kako ljudi koji na bilo koji način povezani sa ovim prostorom ovdje ostave i dio srca i ponesu najdublje traume”, stoji u njenoj objavi.

U jednom od komentara stoji:

“Ima nešto što uvijek ostane u nama i neka sjećanja nikada ne izblijede. Pogotovo sjećanja iz našeg djetinjstva. Svaka vam čast što ste čovjeku omogućili da i ta sjećanja opet doživi”

Autorka tvita je na to odgovrila:

“Kako ne bih, kao što ja imam emocije koje me vežu za prostor u kome sam odrasla tako i on ima emocije vezane za taj prostor. Gomila je ljudi kojim su kuće porušene i spaljene pa i da žele nemaju mogućnost otići tamo, sjesti, popiti kafu, prisjetiti se djetinjstva”.

I drugi su se prisjetili koliko im nedostaje dom iz djetinjstva. Neki su ga izgubili zbog ratova, neki ne.

“Plačem i sjećam se Takovske 56, gdje smo živjeli”, piše jedna žena.

Druga dodaje: “Ja sam prije desetak godina posjetila Knin prvi put nakon rata. Sjedila sam u kafiću ispod stana u kome sam živjela i samo gledala u prozore. Iako nisam otišla kao izbjeglica, i ne nosim takve traume, svejedno ne znam da li bih mogla tu ponovo da uđem”. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending