Sudbine

Sarajevske priče: TRI PUTA SAFIJA OSTAJALA SAMA, A IMALA JE NAJBOLJE ĐULBEŠEĆERKE U ŠEHERU

Published

2 godine

07/09/2022

Napravih sok od đulbešećerke pa se sjetih stare Safije. Tri puta se udavala a svoje djece nije mogla imati. Cijeli život tuđu odgajala i po starost sama ostala.

Udala se mlada za Osmana, sretni, veseli i nasmijani bijahu njih dvoje. Al ne prođe dugo Osman radeći kao električar, doživi nesreću na poslu. Nedugo iza toga preseli na onaj svijet.

Nakon par godina udade se za Avdu, poznatog mehaničara. Žena mu mlada umrla a iza nje dvoje djece ostalo. Prihvatila ih Safija kao da su njena i sami odlučiše da je zovu majkom. Razbolje se Avdo i pade na postelju. Pet godina deverala Safija oko njega. Nakon smrti braća odlučiše kuću prodati a djeca u svijet odoše trbuhom za kruhom. Osta Safija opet sama. Skućila se u nekoj maloj kućici na periferiji grada i nekako krpila kraj sa krajem od onog što joj Avdina djeca pošalju. Jedno vrijeme slali a onda se svak’ sa svojim životom zadeverao i sve rjeđe poštar Safiji svraćao.

Mala je to kućica bila, al sva ukrašena đulbešećerkama i ostalim cvijećem koje je sadila da bi se nečim zabavila. Često bi napravila male bukete tek ubranog cvijeća i prodavala u ćošku na pijaci. Od tih para kupila bi si najpotrebnije za preživjeti. Niti je od koga tražila a ni očekivala da joj pomogne. Zagledali su se ljudi u staricu na ćošku, neko sa osmijehom a neko sa prezirom.

– Uranila Safo, jesi l’ se naspavala? Vala moglo se još malo.

– Uranio i ti Mehmede, meni je taman. Ne spavam ti ja puno a i volim poraniti da se što prije kući vratim.

– A vala meni svejedno. Kad god se vratim nema me ko dočekati, pa ja u podne ili poslije podne uvijek isto.

– A nema vala ni mene ko, al bolje se ranije vratiti pa kod kuće odmarati. A uvijek nekog posla ima oko kuće i cvijeća.

– Nisam danas puno robe donio, pa ako si rada kad’ i ti to prodaš možemo zajedno na autobus. Svakako u istom pravcu idemo.

– Hajd’ vidjet ćemo kako bude. Tu smo, nigdje odavde neću svakako neg’ kući.

I tako krenuše zajedno dolaziti i odlaziti sa pijace. Mehmed sa svojim povrćem i Safija sa svojim buketma. Ponekad Mehmed svrati do njene kuće pa u bašći zajedno ručaju i koju progovore do akšama. A onda opet svako na svoju stranu do jutra kad’ krenu na autobus. Safijino mjesto u ćošku zamjeni se za dio Mehmedovog stola.

– Znaš šta Safo osami se čovjek pa zaboravi i pričati. Neg’ eto nako ja nešto dumo po ovoj glavi. Svaki dan u ovoj starosti ko nagrada dođe kad možeš sam oko sebe deverati. Nekako bilo bi običnije da ti i ja živimo u istoj kući. Sam ja a sama i ti.

– A moj Mehmede, ti ko grom iz vedra neba. Nisam ti ja pomišljala da bi ikad više živjela sa nekim. Navikne se čovjek na svoj bol i samoću i nekako tako nauči deverati.

– Ma isti sam ti i ja takav. Već dvanaest godina samujem a nekad bi tako insan sa nekim progovorio bar uz kafu. Ubi tišina u četiri zida.

– Ubilo je mene svašta, al koga to briga. Nekada sam se sekirala zbog svega a sad šta ću. Kako god promjeniti ne mogu. Sve što sam željela, nadala se i radovala ko da mi je neko ukrao. Niti me pitao mogu li podnijeti, niti je ko mario za to.

– Znam ja Safo, čuo sam šta si sve deverala al tako je kako je. Valja dalje kroz život ići. Još ovo malo što je od njega ostalo da se u rahatluku proživi.

– E moj Mehmede ja ću se razrahatiti kad pođem na onaj svijet. Umorilo je mene svašta, neg Safa ne priča. Ali zato kako čujem priča mahala. Oni sve bolje znaju i osjećaju od mene al neka, svakom svačije. Meni duša i čista i mirna, ja najbolje znam šta i kako sam prodeverala.

U neka doba pođoše zajedno živjeti u Safijinoj kući. Ujutru na pijacu a popodne zajedno kući. Činilo se da su navikli jedno na drugog. Primijetili su ljudi i osmijeh na njihovim licima. Te godine je đulbešećerka procvijetala kao nikada. Cijelom dužinom prozore su krasile tegle sa natopljenim laticama.

Ponese koju flašu Safa na pijacu i proda. Ko je god probao njen sok govorio je da ljepšeg se nije napio. Te jeseni Mehmed se žalio da ga nešto u prsima steže. Sve teže je disao i brzo se umarao.

To jutro dok su pili kafu u bašći prihvati se za prsa i samo reče: “Haman je doš'o vakat.” Kako izusti tako pade sa stolice. Ukopaše ga na starom mezarju Ravne Bakije. Ljudi sa pijace taj dan su vidjeli zadnji put Safu. Umrla je nedugo iza njega. Korov i suša su zaposjeli cvjetnu baštu. Samo na prozorima ostale su tegle sa đulbešećerkinim latima.

“Sine moj, ogriješe se ljudi, omakne im se i pretpostavkama sude. Opraštam svima što ne vide. Nisu krivi što duša im je prazna. Izgovore prije nego što čuju, napišu prije nego razmisle. Ne oproste prije molitve, ne poštuju pa povrijede. Očekuju i sreću traže, i više ih boli moje neg’ njihovo. A život se dešava. I sve u njemu dešava se sa nekim razlogom, ko će ga znati zašto.- Safija. (Naj portal/Slavica Janicic/Moje Sarajevo, moja priča)

Tagovi:priče Sarajevo

Sljedeća vijest

Nije ga htjela jer je bio siromah: 10 GODINA KASNIJE SVE SE OKRENULO

Predhodna vijest

Skoro pao u nesvjest od šoka: GOSPODINE, VI IMATE JAJNIKE!

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

2 sedmice

30/08/2024

NajPortal.ba

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)