Kraljica kolportera Zulejha Hrlović, koju skoro svi u Sarajevu poznaju, makar tek po načinu na koji je kreativno prodavala novine više se ne oglašava pred Markalama. Dva su razloga – novine se sve manje kupuju, a i vrijeme je učinilo svoje; Zulejhu je zdravlje izdalo, a godine pritisle. Ovo je jedna topla priča o njih isopisana rukopisom i srcem Esme Sarić.

Bez obzira na vremenske prilike ili neprilike, od 1992. godine svakog dana od ranih jutarnjih sati je bila na svom “radnom mjestu”, u centru Sarajeva, ispred glavne gradske tržnice.

“Ja svako jutro ustajem u pola četiri, bez izuzetka, i subotom i nedjeljom, svaki dan je meni radni, a nekad budem i do osam sati navečer” . pričala je Zulejha, koja je tako zarađivala dnevnicu od sitne provizije, ali dovoljne da se skromno živi i kao samohrana majka fakultetski obrazuje dvije kćerke.

Koliko je bila zaštitni znak” Sarajeva, kazuje i podatak da je Dino Merlin angažovao za svoj spot “Dabogda” u kojem je opjevao i muzički odlikao jednu od najljepših sarajevskih priča.

Njen glas je bio epitaf najvažnijim vijestima tog dana u Sarajevu. Vidite, Zulejha je prodavala novine, u kojima su bili naslovi pomalo dosadnjikavi, one koje bi rado preskočili čak i u virtualnom svijetu. Ali, ona je jednom prilikom priznala, da nikad nije čitala naslove, već sadržaj i onda je stvarala sama svoje unikatne „naslove“:
“E, moj dobri narode, evo svega za cenera, od doručka, ručka do večere vam se smuči i nije vam ni do čega”, odzvanjala je ulica Ferhadija dosjetkama kraljice kolporterke Zulejhe Hrlović.

Njen prodoran hrapavi glas, a, prije svega, vještina prezentiranja vijesti na način koji zabavlja ljude i prosto animira da se zaustave pokraj njenog štanda s novinama, izdigli su je u jednu od ikona bosanskohercegovačke prijestolnice i davali tim dosadnim i turobnim naslovima dostojan epitaf.

Tu je bila idealna pozicija za mene da zavežem pertle, na tim stepenicama tržnice, u svojim novim prevelikim patikama, za koje ću jednog dana izrasti po maminim riječima, Zulejhu tad nisam primjećivala. Ona je bila pozadinski zvuk mog stresnog dječijeg posla, a onda, kad sam već naučila sa pertlama, primjećivala sam je više, pa sam je slušala, jer je bilo nemoguće da to tijelo od metar i po, sa paž frizurom i naočalama iza krupnih smeđih očiju, koje rukama maše novinama, ne primjetite.

A onda je nisam čula… Evo već više od deset godina u tišini čvrsto zavezanih pertli koračam do tržnice i nazad, te i pozadinski zvukovi su mi postali nijemi. Nemam naviku da uzmem novine, nemam naviku da bacim pogled na preostale kolportere, nema ko da mi kaže da će me stići oklagija iz ćoška, šta poručuje Ćiro, i da li je istina da nam političari troše 274 marke u minuti (nešto više od 100 eura). Te bitno nebitne informacije sam odlučila da crpim iz drugih izvora, ali jednu stvar nikad nisam uspjela da prerastem, sjećanje. Danas mi je taman da se sjetim priče o Markanu i Zulejhi.

Godine 2009. Zulejha je dobila napad bubrega i završila na operaciji. Poslije toga se penzionisala i nigdje, evo skoro 12 godina godina, nemam pisanog digitalnog traga o njoj. Znam da je bila samohrana majka dvije kćerke i živjela je na Vratniku, gdje vjerujem da je i dan danas. Postoje dvije fotografije žene koju su svi, svakog jutra u Sarajevu viđali.

Najaviti novine, ispričati vijest u jednoj rečenici, nije umio niko poput nje, no Zulejhe već odavno nema na njenom radnom mjestu. Sjećam se da je tražila da joj se omogući bar neki kiosk, da radi na toplijem mjestu. Vidite, Zulejha je bila podstanar. I poslije tog članka starog deset godina, i jedne rođendanske čestitke stare isto toliko godina na fejsbuku, nisam uspjela da pronađem riznicu pozadinskog zvuka mog djetinjstva. Sad je mogu još čuti u spotu Harija i Dine Merlina, ali nije to to.

Stajao je još neko vrijeme njen veliki portret u kafiću Dijalog prekoputa tržnice, a poslije je nestao i on. Žao mi je, izgleda da smo narod koji zaboravlja, ili jednostavno ne primjećuje. Njeno mjesto je slobodno, te na njemu niko novine ne prodaje. I ne žalim mnogo za tim, ja ni sama ne kupujem novine. Jedino mi je žao što niko moje naslove neće prenijeti na takav način, i što su mi u ovom gradu od svih znakova upozorenja samo još semafori ostali.

I ko zna da li bih ikad i cijenila pisane riječi, da mi njen glas nije zapinjao u kompozicijama uspomena na grad, da mnogima u šarenilu poziva na molitvu sa raznih bogomolja nije uskakao jedan džingl, jedna rečenica:

“Narode nemojte kući bez novina ići, može vas oklagija iz ćoška stići.”

I ta oklagija nas je i pregazila, sklonivši kolportere sa ulica gradova, a sve ih manje ima danas. Jednog dana ove zime sam zastala na stepenicama tržnice jer su mi pertle na čizmama bile labave. I čula sam zvuke psa, ptice, tramvaj kako prolazi šinama i viljuške koje nesmetano grebu po tanjirima na kojima počivaju ostaci kolača. Epitafa nema da mi sahrani vijesti koje ja već znam, a tako bi rado umjesto onih pročitanih brojki slušala nešto drugačije. Zavezah pertle, krenuh Ferhadijom pa preko mosta na Bistriku koji pamti rusak. I od tad novine kupila nisam. (Naj portal)