Pratite nas

Sudbine

Sajdžija i kolekcioner Boško Stojanović: LJUDI SU KAO I SATOVI; JEDNI KASNE, DRUGI BRZAJU…

Published

on

U vrijeme interneta, kompjutera i svakojakih tehničkih dostignuća, postoje ljudi koji njeguju tradiciju i bave se poslom koji su naučili od svog oca ili djeda. Sajdžija Boško Stojanović iz Bijeljine jedan je od njih, a posao je naučio od djeda Vlatka, vrsnog majstora, koji ga je strpljivo naučio svim tajnama ovog starog zanata.

Sajdžijski posao je zanimljiv, svaki put u ruke mi dođe drugačiji sat. Različiti su, baš kao i ljudi koji ih donose. Neko je jednom rekao:

,,Ljudi su kao i satovi – jedni kasne, drugi brzaju, jedni su lijepi na oko, drugi su kvalitetni…”‘‘, kaže Boško Stojanović, kojeg je još od djetinjstva interesovala precizna mehanika i razni mehanizmi.

Smatra da je za obavljanje ovog posla potrebna preciznost, strpljenje i posvećenost, ali i ljubav prema tradiciji.

“Ljudi danas satove nose više kao modni dodatak, a ne kao spravu za pokazivanje vremena. Prije su satovi bili isključivo mehanički, danas ih je sve više na baterije, a u posljednje vrijeme i pametnih satova. Sada ljudi većinom dolaze da na satu promijene bateriju ili narukvice na ručnim satovima. Međutim, ima i onih koji popravljaju satove koje su naslijedili od svojih majki, očeva, baki i djedova ili su im uspomena na važne događaje ili jubileje u životu”, priča Stojanović, navodeći primjere ljudi koji kad dođu kažu da ne mogu bez sata, kad im nije na ruci osjećaju se kao da su bez ruke.

Boško Stojanović je rođen u Foči. U njegovoj porodici svi su bili vješti u obavljanju raznih zanata, ali želja roditelja bila je da Boško ima i fakultetsko obrazovanje. Otišao je u Beograd gdje je stekao diplomu sociologa.

“Puno sam putovao, u različitim gradovima živio i raznim poslovima se bavio. Nakon Beograda otišao sam u Banja Luku, zatim u Gradišku, Tuzlu i Derventu. Godine 2005. odlazim u London, gdje ostajem dvije godine, a onda u Ljubljanu, u kojoj sam proveo tri godine. Nakon Ljubljane put me ponovo vodi u Beograd, pa iako tamo imamo i kuću, odlučio sam da odem, jer mi sva ta gužva velegrada ne odgovara. U Prnjavoru sam radio kod jednog prijatelja sajdžije, a odatle sam došao u Bijeljinu i otvorio samostalnu sajdžijsku radnju”, navodi Stojanović.

Kaže, odlučio je ovdje doći na prijedlog jednog prijatelja koji mu je rekao da je Bijeljina grad u kom je, dok je bila mnogo manji grad, bilo osam sajdžija, a da se taj broj osuo na samo jednog.

“U ovih osam godina, koliko samostalno poslujem, pridobio sam dovoljno povjerenja svojih novih sugrađana, imam puno stalnih mušterija, a i onih koji tek sada dolaze, kaže Stojanović, koji ima puno strpljenja i razumijevanja za sve koji uđu u njegovu radnju.

U radnji Boška Stojanovića čuju se istovremeno otkucaji desetak starih zidnih satova, Svaki od njih zbog nečeg mu je prirastao srcu, a posebno mu je drag jedan drveni koji još uvijek radi iako ima drvene zupčanike. Najstariji sat u radnji datira iz 1905. godine, a kod kuće ima još stariji, iz 1837. godine.

Pored toga što od zaborava čuva stare satove, u radnji je izložio stare lule, lampe, fenjere, tranzistore, pegle, foto aparate, novine, ali i nekadašnje novčanice. Svi ti stari predmeti podsjetnik su na prošlost i na starine.

“Ovi pomalo zaboravljeni predmeti predstavljaju svojevrstan vremeplov u koji se može uskočiti i odsanjati neki san”, kaže Boško, čija se kolekcija raznovrsnih starina počela formirati slučajno, 1973. godine, kada su iz stare preseljavali u novu kuću.

Danas je vlasnik velikog broja raličitih dragocjenosti i kaže da su većinom ti predmeti dio njegovog djetinjstva koji bude lijepa sjećanja.

“Prvo sam odlučio da čuvam stari plavi veker, a onda i novčanice među kojima je jedna od 50 milijardi za koju smatram da je najveća ikad izdata u svijetu”, izdvaja Boško, koji u svojoj kolekciji ima i čuveni ruski fotoaparat ,,smena 8” koji je dugo važio za najbolji uređaj te vrste, ali ima i sat koji je donio iz Londona, a koje je zaposlenima u jednom golf klubu, gdje je radio, poklonio princ Čarls.

“Volio bih da otvorim muzej u kom bih pohranio stare predmete. Tako bi ih sačuvao od zaborava, ali i učinio dostupnim većem broju ljudi”, želja je ovog velikog zaljubljenika u starine. (Semberija Info)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending