Dvojica Kanađana sa 67 godina otkrila su ko su im zapravo roditelji i odakle potječu. Priča se počela raspletati prije dvije godine kad je kći Richarda Beauvaisa počela istraživati njegovo porijeklo, piše New York Times.

Željela je istraživati svoje indijanske korijene i nagovorila je oca da kod kuće napravi DNK test. Richard Beauvais doživio je 65 godina predstavljajući se kao pola Francuz, a pola Indijanac, odnosno Métis kako ih nazivaju u Kanadi. Odrastao je s bakom i djedom u drvenoj kući među drugim Métisima. Kad je kućni DNK test pokazao mješavinu ukrajinskog, židovskog aškenaskog i poljskog porijekla, odmahnuo je rukom i vratio se svom životu ribara i vlasnika ribarica u kanadskoj Britanskoj Kolumbiji.

Otprilike u isto vrijeme u kanadskoj Manitobi jedan od mlađih rođaka Eddyja Ambrosea također je tražio DNK test. Ambrose je odrastao slušajući ukrajinske narodne pjesme i odlazeći na misu na ukrajinskom jeziku, ali mu je test pokazao da nema veze s ukrajinskim porijeklom.

Ambrose je Métis, pokazao je test. Nakon niza neprospavanih noći, guglanja, telefonskih poziva i razmjene mailova Beauvais i Ambrose su prije dvije godine zaključili da su ih zamijenili pri rođenju. Do greške je došlo prije 67 godina u maloj bolnici u Arborgu u Manitobi. Zamijenili su ih u porodilištu.

Jedan je rođen u imućnoj porodici useljenika iz Ukrajine, a drugi u siromašnoj porodici indijanskih korijena

Dvije bebe rođene u razmaku od nekoliko sati predane su pogrešnim roditeljima. Beauvais i Ambrose vodili su živote koji im ne pripadaju: u slučaju Beauvaisa to je značilo teško djetinjstvo koje je brutalna politika Kanade prema starosjedilačkom narodu učinila još traumatičnijim, a za Ambrosea sretno, bezbrižno odrastanje u ukrajinskoj katoličkoj kulturi relativno imućnih doseljenika u Kanadu.

“To je kao da vam neko uđe u kuću i ukrade nešto. Imam osjećaj da mi je ukraden identitet. Cijela moja prošlost je nestala”, kaže Ambrose. Tek se treba izboriti za budućnost. Kako?

Prvi put kad su se čuli, Beauvais se našalio: njegovi su roditelji pogledali dvije bebe, rekao je, uzeli slatku i ostavili ružnu. Poslije su obojica priznala jedan drugome: voljeli bi da nikad nisu saznali istinu.
Camille Beauvais bio je francuski Kanađanin, a njegova žena Laurette Métis, dvojnog porijekla: francusko-kanadskog i Cree. Cree je jedno od najvećih starosjedilačkih plemena Sjeverne Amerike.

Živjeli su u gradu Fisher Branch, u maloj, loše sagrađenoj kući bez vodovoda. Otac je bio radnik na željeznici. Gladys Humeniuk (96) ispričala je da se mama Laurette uvijek držala povučeno jer nije znala engleski.

Drugu porodicu činila su djeca ukrajinskih imigranata James i Kathleen Ambrose. Bili su uspješni poljoprivrednici, vodili su trgovinu mješovitom robom i poštu u gradu Rembrandtu. Nakon tri kćerke dobili su sina kojeg su obožavali.

“Richard je trebao odrasti u porodici punoj ljubavi”, kaže danas Eddy Ambrose, penzionisani tapetar.
“To je trebao biti on. Njemu je trebala pripasti ta ljubav.”

Nasuprot Ambroseu, Richard Beauvais se iz djetinjstva sjeća gotovo samo trauma.

“Rekao mi je da to vjerobatno ne bih preživio, bilo je tako brutalno. I pomislio sam, pa možda mi je drago što nisam to morao proći. Ali, tužno je to što on govori”, kaže Ambrose.

Richardov otac razbolio se i umro kad je dječak imao tri godine. Mama Laurette odvela je njega i dvije sestre svojim roditeljima u St. Laurent, u naselje gdje su živjeli Métisi. Živjeli su u drvenoj kućici koju je od autoceste dijelila močvara koja je bila prohodna samo u jesen i zimi.

Porodica je govorila jezikom Cree i francuski. Baka je kuhala vino od maslačka i grijala kamenje u peći na drva kojim bi grijala dječje krevete. Nakon što su mu baka i djed umrli, na Richarda je pala briga o braći i sestrama.

Sjeća se krvi nakon što je slučajno ubo sestru iglom za pelene. Sjeća se da je išao kroz smetište u potrazi za hranom, kako je čekao mamu u baru. Kada je imao osam ili devet godina, doživio je najgori dan u svom životu: socijalni radnici upali su u baraku i preuzeli skrbništvo nad djecom koja su ostala sama.

Richard Beauvais sjeća se kako je dječjim šakama udarao socijalnog radnika koji je ošamario njegovu sestru jer je plakala. Na kraju su ih odveli u sobu s ružičastim zidovima gdje su ih, priča za NYT, udomitelji pokupili “kao štence”.

Za pripadnike starosjedilačkih naroda u to vrijeme u Kanadi nije bilo puno suosjećanja. Poslije će saznati da su ih oduzeli majci u sklopu tadašnje asimilacijske politike: kanadske vlasti su masovno izdvajale djecu starosjedilačkih naroda iz njihovih porodica i davali ih na usvajanje bijelcima – ponekad i nasilno.

Srećom, Beauvais je završio kod brižnih udomitelja, s kojima je u kontaktu do danas. Kod njih je naučio engleski, ali je izgubio francuski i jezik plemena Cree. Majka je poslije pokušavala vratiti brigu nad djecom, ali nije joj uspjelo.

Sa 16 godina Beauvais se iz Manitobe preselio u Britansku Kolumbiju i radio kao ribar. Na kraju je postao vlasnik firme s ribarskim brodovima. Godinama je svjedočio kako se kanadska politika radikalno mijenja. Gotovo je s mjerama prisilne asimilacije: vlasti su se ispričale i isplaćuju odštete, sada se slave kulture domorodačkih naroda.

“Bilo je teško biti domorodac u moje vrijeme, nije bilo cool kao danas”, kaže Beauvais.
I danas se osjeća kao i tokom svoga prvog razgovora s Ambroseom.

“Imam 67 godina i odjednom sam Ukrajinac”, šokiran je.

Beauvais i dalje kaže “mi” kada govori o starosjedilačkim Kanađanima. U svojoj glavi će zauvijek ostati jedan od njih, ističe.

S druge strane, Ambrose je od prvog telefonskog poziva krenuo u intenzivnu potragu za vlastitim korijenima. Zbližio se sa svojom biološkom sestrom koja je slučajno živjela u blizini i počeo izrađivati perle, što je tradicionalni zanat Métisa. Inicirao je tužbu protiv pokrajine Manitoba, tražeći izvinjenje i odštetu. Ambrose želi biti službeno priznat kao Métis, između ostalog i zato da bi se njegovi unuci mogli dobijati stipendije namijenjene Métisima. Beauvais nikad nije tražio da ga se službeno prizna kao Métisa.

Za razliku od Ambrosea, Beauvais kaže da ne bi promijenio način života.

“Da se danas mogu vratiti u tu bolničku sobu i zamijeniti se, ne bih to učinio jer sam dobio dvije prekrasne kćerke, prekrasnu ženu i tri prekrasne unuke”, kaže Ambrose.

Naravno, ionako bi se oženio i imao djecu.

“Ali, to ne bi bila ta djeca ili ta žena.” (Naj portal)