Za neke je to znak slabosti, ali Pol Dž. Zak, profesor na američkom univerzitetu Klermont je u svom istraživanju pokazao da su ljudi koji plaču uz srceparajuće filmove češće empatični, mentalno su jaki, bolje znaju da se nose sa emocijama i da se suoče sa svakodnevnim izazovima nego ljudi koji potiskuju osjećanja.

Evo šta se zapravo dešava kad gledate film i osjećate da vas nešto guši i počnete da brišete suze:

Ljudi su svjesni da film ne predstavlja stvarnost i da je priča na ekranu izmišljena, ali mnogi ne mogu da obuzdaju suze kad vide emotivan prizor, jer ne žele da sputavaju emocije, kaže profesor Zak.

Oksitocin, hormon sreće, deluje kao neurotransmiter i odgovoran je za ono što osjećamo kad svedočimo nekom prizoru. Reagujemo prema tom osjećaju, a to nas kasnije podstiče da pozitivno delujemo. Ukratko, ovaj hormon čini nas saosjećajnijima i prijemčivijima za situacije oko nas.

„Ljudi koji se ne stide da plaču dok gledaju film su mentalno jači od onih koji pokušavaju da sakriju suze – kaže profesor Zak. – Dovoljno su hrabri da izraze emocije, ne bojeći se da će ih drugi kritikovati. I u ovom slučaju zasluge treba pripisati oksitocinu, jer kada saosjećamo s ljudima na ekranu pokazujemo da se ne plašimo da se založimo za ono što smatramo ispravnim.

Istraživanje je pokazalo da ljudi koji plaču uz film znaju koliko su suze ljekovite i da je ponekad potrebno da se prepuste tome. Naime, to im daje mogućnost da postignu veću emocionalnu stabilnost u odnosu na osobe koje kriju osjećanja.

S druge strane, svi dobro znamo koliko je izražena teorija da pravi muškarci ne plaču. Većina mališana je još u detinjstvu vaspitavana u duhu da plakanjem pred drugima pokazuju koliko su slabi, što je potpuno pogrešno jer se dječaci i djevojčice ne razlikuju po tome koliko plaču kad su mali. To je odgovor na osjećanje koje nije povezano s polovima. (Naj portal)